"One dobre svako voli ko svijetom ovim hodi.
Zavoliš li one loše, to nagradi će da te vodi."

Sufizam 2015/09

Sufizam

Cilj bloga je da pruži što više informacija o sufizmu generalno, a pogotovo ovde kod nas u Bosni i Hercegovini. InšAllah, koliko mi se dopusti toliko će i biti.

26.09.2015.

Vrelo Mudrosti 1


Za put Hakkov dušom su i srcem vezani,
dušom srcem ibadetu oni jesu predani.

Zato srce ako hoćeš na Hakkovom putu biti,
valja ti se na tom putu licemjerja ostaviti.

Jer u srcu nađe li se makar trunka licemjerja,
bez ploda će da ostanu svakolika djela tvoja.
 
A kod Hakka jesu samo ona djela prihvaćena,
koja su sa iskrenošću i ihlasom  učinjena.
 
Znaj da kad' je vjerovanje iskreno nepomućeno,
sve što bude učinjeno od Hakka je prihvaćeno.
 
Svaka ružna narav sa tebe će spasti,
pa ćeš tada puta do spoznaje naći.
 
Marifet će u tvom srcu da se javi,
ka Džannanu ćeš poći ti putem pravim.
 
Spoznaja će tvoja tada da se  razvije,
da okreneš lice kabi naređeno to ti je.

Ovim putem Hakk te povisoko diže,
od svih prihvaćenih ti si mu najbliže.

A kad put tvoj je po Božijoj volji,
što god da zatražiš On ti udovolji.

Zadovoljstvo Božije je ono što se traži,
Džemal Hakkov kao tvoj cilj krajnji važi.

Ti od Boga zatim zatraži to dvoje,
zadovoljan bit će On na traženje tvoje.
 
Osvještenost srca se na tom putu krije,
to je ono što se od Boga neposredno dobije.
 
Putem osvještenosti Hakku se primiče,
a ko osvješten je takav stranac bit će.
 
Oni nisu oni stranci oni što nemaju svog' vatana,
nego stranci u kojim' je Božija tajna sačuvana.
 
U svjete ih je malo što im je to znano,
da njihove tajne znaju drugima nije dano.
 
Osvještenost takvu ne zna drugo biće,
osim Hakka niko u to ne promiče.
 
Eto zašto oni Božiji su stranci,
u njihovom srcu fejza Božijeg su znaci.
 
Iz djela Genabijul Hikkem, Vrelo Mudrosti od šejh Sejjid Abdulkadir Belhi q.s. (1839 - 1923),

23.09.2015.

AŠIK I MAŠUK

Bismillahi-Rrahmani-Rrahim

Džube, zeleni ogrtač, datira iz vremena Poslanika, a.s., koji ga je nosio i zato ga treba nositi. Jedan od osnovnih šartova da bi neko stupio pred džemat, jeste da treba da ima to džube. Ono treba da mu bude duže, da pokrije ove sramotne dijelove tijela, pa kad se insan nagne na rukju da mu se ne ukaže ono, što bi se reklo, otpozada. Nije džaiz stati pred džemat bez džubeta i takva osoba i ne može pred džemat. Jedino ako su drugi uslovi u kojima ne može da se ima džube, onda se može bez džubeta. Ako postoji mogućnost da se to ima, onda nije džaiz da se ne nosi džube.

U ilahiji „Ja sejrih Muhammeda“, Ašik Junus je lijepo rekao o Poslaniku, s.a.v.s.: „...Na glavi mu amame, zelen džuba o rame...”, znači zeleni ogrtač koji je imao Poslanik, s.a.v.s. Zato imami iz poštovanja prema Poslanikovom, a.s., sunnetu nose džube u raznim prilikama: kada hoće da stanu pred džemat da klanja, kada su neke svečanosti, mevludi na primjer i slično. E, u tome je značaj tog džubeta.

Zato kod derviša postoje hajdarije koje oni nose. Ove hajdarije su specifične. Hajdarije imaju svoje značenje zbog čega su one ovakve. Vidiš, nema rukava. Nema dugmadi. Nema, ne znam ni ja nikakvih, onih oštrina u krojenju i slično. Imaju sasvim jednostavan izgled. To što nema rukava na hajdariji znači da su ruke insana koji je nosi odsječene od svih vrsta lopovluka. Znači da su mu ruke čiste. Ovo što je otvoreno ovako, što se ne veže ili ne kopča, to jeste da je insan uvijek otvoren prema Allahu, dž.š., i prema Resulullahu, a.s., i da je njegovo srce uvijek otvoreno, nema se tu šta zatvarati. Ono što je kroj hajdarije spušten prema dole, nema nikakvog specifičnog završetka znači da je insan u potpunosti predat Allahu, dž.š. To su neka značenja, kao što imaju i linije-štepovi po obodu hajdarije. Tih linija ima 12 kao što ima i 12 tarikata, 12 pirova i drugo. Na ramenicama imaju tri linije ili jedna, kako kod koga i tako to ide. Sve to ima svoje značenje, zašto i kako u svemu što je dato. Hajdarija je nošnja koja pokazuje šta znači čovjek, koliko čovjek kao simbol treba da bude privržen tome, da i on koji je nosi zna šta to znači hajdarija sa tim svojim značenjima. Vidio si da na hajdariji nema ‘jake’ (kragne) oko vrata! To ukazuje na to da je Allah, dž.š., bliži čovjeku od same ove žile kucavice, kao što se kaže u ajetu: „Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.“ (Kaf, 16) Kad je insan tako predat Allahu dž.š., onda se Allah, dž.š., brine oko tog insana. Ovdje znači treba biti - ašik!

Ašik je ona osoba koja je zaljubljena i koja voli. A Mašuk je Voljeni! Zato na kraju ilahije koju smo spomenuli ašik Junus kaže:

Junus murad dostiže,
Zevk-i safa postiže,
Ašik Mašuk kad nađe,
Ja sejrih Muhammeda...,

ono za što je Junus imao želju da postigne, tj. da vidi Resulullaha, da se druži sa Resulullahom. „Zevk-i safa postiže“, misli se ono što je njegovo zadovoljstvo, ushićenje koje postiže kada ašik nađe svoga Voljenog, onog kojeg voli. E onda kaže, to je jedna ljepota. To je zaljubljenost prema Allahu, dž.š., prema Resulullahu, s.a.v.s.

Ašik i Mašuk su dvije odvojene stvari u jednom krugu, što bi se reklo. Faktički nisu ni odvojene, oni su jedna cijelina. Znači ima onaj koji traga, onaj koji voli i Onaj koga se voli. Onaj koji voli je ašik a Onaj koga se voli je Mašuk. U ovome svemu je prožeta ljubav prema Allahu i Resulullahu i samo na ovaj način se manifestuje i govori o ašiku i Mašuku jer se ašk ne upotrebljava za sve stvari. Izraz ‘ašk’ se upotrebljava samo u odnosu prema Allahu, dž.š., i samo u odnosu prema Resulullahu, a.s. Ako su te dvije stvari spojene na jednom mjestu, znači :ašik sebe nađe u Mašuku, onda je to jedan specifičan hal gdje čovjek uživa u toj ljubavi.

Vidjeli ste kada se neko zaljubi, njemu je onda sve lijepo, veseo je i raspoložen i u svom je svijetu. Sve bi dao i podijelio bi sav dunjaluk koji ima, a to nije ni kap aška! To je samo ljubav, a kakav je tek ašk! Jer ašk ima takvu jačinu koja čak vatru može da prži! Zato kod Rufaija ima, vidjeli ste, on hoda po vatri, liže gjul, a ništa ne osjeća, zato što se on našao u tolikoj ljubavi prema Allahu i Resulullahu da njemu ni vatra ne predstavlja ništa!

Kao što ni Ibrahima, a.s., kada su ga bacili u vatru, vatra nije pržila! On je gorio u ljubavi prema Allahu, dž.š. Eh! Dolazili su Ibrahimu, a.s., meleci i nudili mu pomoć. Jedan je rekao: „Ibrahime da ja naredim vjetru da puhne i da sve ovo odnese?“, a Ibrahim, a.s., mu je odgovorio: “Ne, ja samo od Allaha tražim pomoć!“ Drugi melek ga je pitao: „Ibrahime da ja naredim kiši da sve ovo potopi i odnese, da ugasi vatru?“, a Ibrahim, a.s., je odgovorio: „Ja samo od Allaha, dž.š., tražim pomoć.“ Treći melek ga je pitao: Ibrahime, hoćeš da zemlju otvorim, da u zemlju propadne sve?“, a Ibrahim,a.s., je rekao: „Ja samo od Allaha, dž.š., tražim pomoć.“ Kada je Allah, dž.š., vidio da je Ibrahim, a.s., pravi ašik prema Njemu, dž.š., onda mu je dao džennetske ljepote. Oko njega su bile bašče, vode, hurije mu hizmet činile umjesto one vatre u koju je bio bačen. A što? E zato, što se on u potpunosti predao i u potpunosti bio ašik prema Allahu, dž.š.

U Kur’anu,a.š., se kaže:
„Kulna ja naru kuni berden ve selamen ala’ Ibrahim!“ (El-Enbija, 69.) „O ti vatro budi hladna i spasonosna za Ibrahima.“
Da se kazalo ono samo: „O ti vatro budi hladna...“, Ibrahim, a.s., bi se smrznuo u toj vatri, jer bi se i vatra smrzla. Allahove su riječi jako velike! Mi kad kažemo nešto hladno je u odnosu na Allahovo, proprano u devet voda. Ma kakvi, devedeset i devet voda, a možda i više. Naš pojam ‘hladno’, to je ono kad staviš prst u nešto hladno što se mrzne, nije ni blizu onoga kako Allahova riječ „hladno“ zna da bude. Kompletno smrzavanje! E da se ne bi Ibrahim, a.s., smrznuo, zato je rečeno: „O ti vatro budi hladna i spasonosna za Ibrahima.“

Znači, vatra se ugasila ondje gdje je Ibrahim, a.s., bio, a onda je bila i spasonosna zato što je od toga svega Allah, dž.š., njemu dao džennetske vrtove. Kada su tirani došli nakon heftu dana da vide mjesto gdje su ostavili Ibrahima, a.s., u vatri, začudili su se. Vatra je gorila, a Ibrahim, a.s., je uživao u džennetskim ljepotama. Kako? To je iz njega ašk progorio! Ašk prema Allahu, dž.š., i taj ašk je tu vatru ugasio tamo gdje treba. Ugasio je Allah, dž.š., iz tog aška! Nije da Ibrahima, a.s., nije bilo strah, ali on je savladao taj strah iz aška. Kad bi tebe bacili u vatru, ti bi rekao: „Aman, gasi je, pa kako god!“, je li tako? Svaki bi od nas to učinio. Nismo mi takvi heroji da možemo da se nosimo sa tim iskušenjem. Ali, Ibrahim, a.s., je bio zaljubljen u Allaha, dž.š., toliko da je Allah, dž.š., iz tog aška i te ljubavi prema Njemu, Allah dž.š. je Ibrahimu, a.s., dao pa je vatru ugasio na takav način kako je samo On znao uraditi. Ne samo da je ugasi, nego i da bude ljepota. E tako i kod Rufaija, u stvari i kod drugih tarikata, vatra ne predstavlja nekakav strah. Zato što, kad insan gori u ašku, onda vatru ašk jedino može da gasi. Zamisli kako je džehennemska vatra jaka?! A ona će biti od kamenja i ljudskih tijela! Kada su naučnici saznali da se u Kur’anu džehennemska vatra spominje kao najjača, ispitivali su i dobili rezultat da kada se pomiješa ljudsko tijelo i kamen, stvara se najjača temperatura na Zemaljskoj kugli! E, to je džehennem. Zbog čega? U Kur’anu, a.š., se kaže: „Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa, a ima i kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. – A Allah motri na ono što radite. (El-Bekare, 74.)

Mi kamen smatramo mrtvom prirodom, iako i on ima svoje kretanje. To je posebna tematika o kojoj se može govoriti, kad se spoji živa i neživa priroda, kamen i ljudsko tijelo, onda se velika temperatura stvara i valja u tome da se gori. E, tako tu vatru samo može ašk da uništi, znači ljubav jedino gasi tu vatru. I tako Allah, dž.š., iz ljubavi prema Svojim robovima koji su Mu činili dobro na ovome svijetu, ibadet činili, vjerovali Ga, Poslanika štovali, salavate donosili, i drugo, Allah, dž.š., iz te Ljubavi, neće ljude u džehennem slati, jer nisu griješili i ako su griješili i teobe došli, onda im džennet daje. Ašk vodi u džennet! Ašk nosi isto tako i preko Sirat ćuprije. Ašk je specifičan.

Neka nam Allah, dž.š., da da volimo i da naša srca zagrijavamo! Vodite računa o srcu, i o duši. Vodite računa o svemu. Mnogi od nas se brinu kako će nam biti zdravo srce!? Onaj koji je u zikiru, njega srčana kap neće strefiti. U to sigurno budite ubijeđeni. Svako onaj koji ispravno obavlja zikir, može biti rahat od brige da će imati problema sa srčanim oboljenjima. Učiti ispravno sa desna na lijevo ‘la ilahe illallah’, pa kalbi, pa onda ‘Allah, Allah’, odozgo prema srcu, pa kalbi...to kalbi znači srčano! Spusti svoje spominjanje dole do srca, a kad ga spustiš dole do srca onda ga spustiš dole niže da iz džigerica ono govori ‘Allah, Allah’! Ejvallah! E to je ono što treba, pa kad se onda i tijelo kroz to prožme, odmah prorade svi krvni sudovi, zato vodite računa da ispravno učite zikir!

Kako aškile Allaha zikir činiti? Aškile kelime-i-tevhid donositi. Aškile u Allahovu tvrđavu unići. Da, mevlevije se okreću, sema čine...iz aška! Perde očiju se sa aškom otvaraju, pa duša pogleda. Duša svoje pendžere ima, a pendžeri duše su oči! Na tim pendžerima zavjesa koliko god hoćeš. E, aškom se te zavjese skidaju, da duša pogleda i vidi. Ja Rabbi! Ja Resulallah! Aškom nas napoji i na jahalice aška nas popni. Na jahalicama aška nas do Sebe dovedi! Ja Rabbi Tebe slavimo! Tebe veličamo! Teobe istigfar donosimo! Na takav se način čistimo, da bi na tu jahalicu aška se popeli. Ja Rabbi! Ja Rabbi! Tvoj raziluk, Tvoje zadovoljstvo tražimo. Ja Rabbi, Tebe molimo, Ja Rabbi! Blago se nama kad nam kažu da smo ludi što se ovako krećemo, što ovako Tebe slavimo, što ovako Tebe zikir činimo, što Te ovako aškile volimo!!! To su riječi Tvoga Miljenika. Ja Rabbi, Ja Rabbi, aškom nas obaspi. Daj to svjetlo aška u naša srca, ja Rabbi! Ja Rabbi Tebe molimo! Ja Rabbi Tebe molimo!


Prof. dr. Ćazim Hadžimejlić Tekst preuzet iz KELAMU‘L ŠIFA‘ Decembar 2009.

21.09.2015.

Kratko, a slatko 2. ders

Prekucani ders, komentar na ilahiju ašik Junuza, zašto ječiš moj dolape.

U planini nađoše me ruke krila iščupaše, dolapom me načiniše....


Moje želje su iščupali moj irradet, nemam ja više svojih želja. Načinili su me dolapom (mlinski točak), koji samo zikrullah čini. Moja volja više nije moja volja, samo je Allahova volja.
Planina je nefs, ona te spriječava da vidiš sunce. Kad se sunce sakriva iza planine ne možeš da ga vidiš. Moraš se popeti na svoju planinu gaziti, moraš svoga nefsa gaziti da bi vidio sunce.

U planini nađoše me, gore su me našli u planini, znači već sam se počeo penjati na planinu, ali su me uzeli, iščupali, nemam više ni ruke ni krila, znači ne mogu ni da radim nešto, ni da letim-idem negdje, sav moj irradet, moja želja se, moj džuzi irradet (moj polovični iradet) se utopio u kulli irradet u Allahovoj potpunoj volji.
Zato kaže onaj hadis kudsi: ... Moj rob se meni približava kroz to i to, pa kad Ja njega zavolim Ja postajem njegov sluh, njegov vid, njegova ruka itd...
Znači ti kao  Allahov rob si potpuno nestao, tvoja volja kao roba je potpuno nestala u Allahovoj volji. To su ti Allahovi robovi. Njihove ruke su iščupane i oni samo zikr čini, kako ga voda nosi tako se on i vrti.
Ako nema vode neće ni zikr činiti. Nisu ove ilahije nikakve pjesmice. To su doživljaji. Ašik Junuz je napisao čitav divan i nije ga nikome dao sve dok nije trebao preseliti. Kada je trebao preseliti rekao je ovo je moj divan evo neka imate od njega uzeti što vam je želja. Nikada nije radi nefsa ili nečega pisao nego samo radi Allaha dž.š..
Što bi rekao šejh efendije ruhi šad olsun: -"Nije on pisao ilahije potrbuške, pa da kaže vala nemer ovaj stih nikako sad..."
To je njemu kao rijeka teklo, on je to napisao i ostavio, pa kad je trebalo da preseli dao, i rekao moji dragi saputnici evo vam moj divan.

 Ruka krila iščupaše ha'...

Sve te ilahije imaju svoje značenje. Kao što kod Nasrudin hodže svaki vic ima svoje značenje, i koad ašik Junuza svaka ilahija ima svoje značenje.
Ali svako razumije kako on hoće, što smo maloprije rekli svako ima svoju predodžbu. Doživljava Boga prema onom svom, tako i ašik Junuz doživljava prema onom svom, tako i Ilahim baba po onom svom itd.

Ako pitaš za derviše svijeta, pogledaj im po svijetu turbeta. (Dio Ilahim babine ilahije.)

Šta to znači?

Sve je u njih što imade izetta. (dio ilahije)
Ilhamija murekeb neće ići u mekteb.... (dio ilahije)

Šta to znači?
Ako vam sve ispričam šta ćemo slijedeći put pričati, hehe...

Vratićemo se na:
U planini nađoše me....

Zato se Musa a.s.v.s. popeo na brdo, na turi Sinaj. To ima svoju simboliku. Zato je rekao svojoj ženi i djeci, ostanite dolje ja idem gore... Ne možeš se ti popeti na Turi Sinaj, ne možeš se popeti da gaziš svoga nefsa ako nisi ostavi ono što godi tvom nefsu.
Moraš malo na stranu ostaviti ponešto. Jer  Musa je išao da traži svjetlo i za njih: Rekao je:  idem ja gore da tražim svjetlosti, vatre, vi ostanite ovde.
Sve ima svoje vrijeme i svoj trenutak.

Što se Musa a.s. morao popeti na brdo?
Nako brdo i nako svijetlo gore, idem se ja popeti pa da uzmem svjetlo za vas, što to!?
Šta će Musau a.s. onaj štap što je nosio?
Što ga Allah dž.š. pita - mora li Allah dž.š. pitati šta ti je to u ruci Musa, jeli On to ne zna šta mu je u ruci?
To On pita zbog nas.
Šta je moj robe ono što držiš u ruci?!
Pa to je štap ja se sa njim branim od životinja i pomažem. To znači ja se naslonim na one dunjalučke sigurnosti.
Onda Allah dž.š. mu kaže Musa baci taj štap, tj. nemoj se naslanjati na dunjalučke sigurnosti, nego se ti uzdaj u Allaha.
Baci štap, a on postade ogromna zmija. To znači kada se ti oslanjaš na Allaha dž.š. onda i tvoje dunjalučke stvari koje imaš postaju još veće i još jače. Kad se istinski oslanjaš na Allaha dž.š.

Kako ćeš se ti oslanjati na Allaha dž.š.?
Tvekeltu al-Allah.. znači ja se oslanjam na Allaha dž.š.
Možeš li se osloniti na nešto što je daleko od tebe!? Možeš li fizički?
Ne možeš, jelde!?
Nasloniš se na nešto što ti je blizu, jel.
Zato Allah dž.š. kaže ja sam vama blizu - ene karib, ja sam blizu vama.
Ali sve dok ti nisi svjestan da ti je Allah dž.š. blizu ne možeš se ni nasloniti na Njega. Nema tevekkula, pa se onda naslanjaš na štap, uzdaš se u materijalno, a ne uzdaš se u Allaha u ruhanijetsko.
To je to.

Ima takvih lijepih priča.
Npr. kada je rekao Allah dž.š. Musau a.s. udari štapom u kamen, pa kad je poteklo 12 vrela (mešreba). To znači da ima 12 vrsta ljudi.
Što je rekao Allah udari Musa štapom po kamenu? Zar nije mogao reći zaželi Musa i izaće voda, nego udari?
Trebaš udariti znači, ti trebaš biti taj koji treba nešto uraditi! Ti moraš biti taj neko koji se nešta trudi i sa onim osloncem na Allaha dž.š. onda će poteći voda da živiš.
Jer isto je i hazreti Hadžera kad je tražila vodu išla gore-dolje 7 puta. Ona se trudila da nađe vodu života. Kad je pokazala trud onda joj je rečeno, eno podigni Ismaila pa će voda poteći zem-zem.

Jer ima ajet: "Za čovjek nema ništa drugo osim onoga za što se trudi..."

Zato smo stvoreni od materij, ova naša tjela. Nije rekao Allah dž.š. klanjaj namaz mislima, zažmiri i klanjao si, nego je rečeno ruke gore, pa na ruku, pa na sedždu itd.
Znači moraš i ono tjelesno da uključiš sa onim duhovnim, takav je sunetullah, Allahov zakon.

19.09.2015.

Mim


Ahmeda je od Ehada tek mim jedan razdvojio,
a u mimu tome čitav svijet se utopio.

Kroz Ahmedov mim su sva nebesa data,
taj Ahmedov mim je izraz svih sifata.

Mim Ahmedov sve Hakkove tajne sadržava,
kroz taj mim se svaka tajna izražava.

Taj Ahmedov mim je izraz bitisanja,
jer on cijelom svijetu jeste kruna prava.

U toj kruni sve u svijetu jeste sadržano,
jer kroz njega sakriveno biva pokazano.

Iz Tajne Tevhida (Esrar-i Tevhid) od šejh Sejjid Abdulkadir Belhi q.s. (1839 - 1923)

18.09.2015.

Kratko, a slatko 1. ders

12 rebara na jednoj strani plus 12 rebara na drugoj strani je 24. Koliko ima harfova u La ilahe-illallah? - 24. Zato Allah dž.š. kaže:
El insanu sirri ve ene sirruhu. Insan je moja tajna, a ja sam njegova.

Koliko insan ima zuba, 32 minus 4 (umna), ostane 28. 32 harfa su u alfabetu, tursko perzijskom, a 28 u arapskom. Koliko otvora na licu ima - 7 itd.
Samo treba ponekad malo razmišljati i vidjeti.
7 riječi u kelime-i-šehadetu. 7 ajeta u Fatih. 7 dana u sedmici. 12 mjeseci u godini itd.
Sve je to vezano, svi smo mi vezani jedni za druge. Prije su ljudi znali, šta i kako se treba ponašati u određenim, danima, godišnjim dobima, šta valj jesti i raditi, a šta ne. Mi smo sad skroz odvojeni od sebe. Ne znamo više šta je dobro za nas. Koju hranu jesti za ovo doba godine... Tačno su znali kada ćile (osamljenje) da rade. Osamljenje - ćile je 40 dana u godini, znali su kad su ti periodi i kako se ponašati. Mi smo sada otuđeni i više ne znamo.
Zato se kaže: Ko spozna sebe, spoznao je svog Gospodara.
Da te sad neko pita sad koliko si puta uzdisao, - mi ne znamo i kažemo: šta ja znam!? Koliko ti puta srce kuca, mi opet ne znamo i kažemo: - šta ja znam!? Koliko ti je srce puta reklo Allah, a da si ti bio svjestan. Opet šta ja znam!?
Ko da smo u gafletu!?
A derviš ne smije da bude u gafletu. Treba da ponekad razmišlja je li mi srce reklo Allah, jeste sigurno, ali ja nisam bio svjestan da je reklo.
I tako mi živimo od televizora, ispred igrica i od ovih nakih poslića, mislimo da ćemo osvojiti nešto... Varamo sami sebe i onda jednog dana ćemo preseliti i završena priča. Ali onda kada umreš onda si se probudio :). Šta je sad ovo, vidio si istinu, šta ću sada da mi se vratiti nazad malu u život, ali ne može nazad... Ono što si sadio ovde, posadio si. Koliko si bio svjestan Allaha dž.š. toliko ćeš mu biti i blizak. Koliko si ti bio sa njim stalno na ovom svijetu tako ćeš biti i tamo. Allah dž.š. kaže ja sam u zannu, tj. kako moj rob misli o meni ja sam takav.
Zato će neko Allaha dž.š. vidjeti kao prikazu - tobe ja Rabbi... Ima ljudi samo misle na kazne i strašno o Bogu, onda kada tamo dođe strah ga... Svako će imati nekakvu predodžbu o Bogu, ali to je tvoja predodžba, znači od tvog nefsa. Ni ti ni ja ne znamo 100% tačno kakav je Allah dž.š. Zato Allah dž.š kaže:- "Ene 'inde zanni abdi..." Ja sam u razmišljanju moga roba onako kako me on zamišlja.
To nije šala. Jeli tvoje vjerovanje isti kao moje? Jeli tvoje poimanje Allaha dž.š. isto kao i moje? Isto kao što su nam i ove jagodice drugačije tako je i svačije pojmovanje drugačije. Svako od nas ima svoj neki doživljaj, svi smo mi individue posebne, a imamo jedan cilj. Isto kao kad u školi uče, svi uče iz istog kitaba, ali kada moraju ponoviti, jedan će reći ovako jedna onako, treći nešta drugo. Niko neće reći isto, jedino da je kopirao, ali nema kopiranja zabranjeno, jer si onda imitator. Zato u našoj vjeri nema imitacija nego doživljaji.

Prepis snimke sa jednog dersa.
Nastavak slijedi drugi dan...

17.09.2015.

Sjećanje na Allaha

Prije nego počnemo citirati ajete, hadise, pojedine stihove i izreke vezane za zikr, želimo da vam ukratko objasnimo šta je zikr, kakva je njegova vrijednost i koji je najbolji zikr.
Zikr je spominjanje (veličanje) Allaha džellešanuhu u čemu se duša i srce čovjeka smiruje i nalazi utjehu, što je duši i srcu potrebno. To iz razloga što razni dodiri s ovim materijalnim svijetom opterećuje dušu i srce, a da bi čovjek i njih zadovoljio, treba da zikr čini. Ova vrijednost zikra istaknuta je u Kur'anu ajetom:
"Zaista namaz sprečava čovjeka od zabranjenog. A zikr (spominjanje Allaha) je najveći vid ibadeta."
Ovdje se spominje riječ zikr, ta riječ se odnosi na namaz, a namaz je jedna vrsta zikra. Sjetimo se sufijskih redova i njihovih predstavnika i sljedbenika koji su svoj život usmjerili ka zikru, bogobojaznosti i pobožnosti da bi se što više približili Allahu džellešanuhu i da bi ga što bolje upoznali i osjetili. Mnogi su osjetivši slast zikra i ljubav prema Allahu džellešanuhu ostavili ovosvjetske i materijalne užitke pa čak carske i kraljevske položaje, da bi svu svoju snagu posvetili zikru, i cilju da spoznamo Allaha džellešanuhu.

AJETI O ZIKRU

U Kur'anu ima oko 245 ajeta koji govore o zikru, a mi smo ovom prilikom za vas izdvojili sljedeće:
"Pravovjerni, često spominjite Allaha i veličajte Ga jutrom i večerom. On je Onaj što nam daje milost i Njegovi meleki (se mole za vas) da vas izvedu iz tmine na svjetlo. I On je milostiv prema pravovjernicima." (833:41-43)
"Mi smo Kur'an učinili lahkim za zikr. Pa imali iko ko će pouku primiti." (54:17)
"Mi smo vam objavili Knjigu u kojoj je vaš zikr, zar ne shvaćate." (21:10)
"Mnogo spominjite Allaha, ne bi li ste se spasili." (62:10) "Spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što vi niste znali." (2:239)
"Slavi zahvalom svoga Gospodara prije izlaska sunca, i prije nejgova zalaska i u noćnim časovima. Slavi (Allaha) i na krajevima dana, možda ćeš ti biti zadovoljan." (20:105)
"U domovima u kojima je Allah naredio da se spominje i uzdiže Njegovo ime. U njima zikr da čine jutrom i večerom." (24:36)
"Sjećajte se vi Mene i Ja ću se vas sjećati, zahvaljujte Mi na blagodatima Mojim i nemojte Mi nezahvalni biti." (2:152)
"I spomeni ime tvoga Gospodara i Njemu se potpuno posveti." (73:8)
"Oni koji spominju Allaha stojeći, sjedeći i na njihovim stranama." (3:191)
"Oni što vjeruju radosni su i smirena srca njihova kada spominju Allaha. Dobro znaj! Spominjanjem Allaha srce se razveseli." (13:30)
"Njega slavi sedam nebesa i zemalja i oni koji su na njima, nema ničega da Ga slavi, zahvaljujući Mu, ali vi ne razumijete njihovo slavljenje. Zaista je On blag i oprašta." (17:44)
"A ko okrene glavu od sjećanja na Mene, taj će jadnim, mučnim životom živjeti, a na Sudnjem danu ćemo ga oživjeti kao slijepca." (2:124)
"Allahu pripada najveći zikr." (29:45)


Hazreti Ibn Abbas, radijallahu anhu, tumačeći ovaj posljednji ajet kaže: "Taj zikr ima dva lica - jedno je lice kad Allah spomene vas; veće je nego kad vi Njega spomenete, a drugo lice je, kada vi Njega (Allaha) spomenete, a spominjanje Allaha je veće od svakog ibadeta izvan zikra."

HADISI O ZIKRU

*Primjer onoga koji zikr čini svoga Gospodara i onoga koji ga zikr ne čini je kao primjer živog i mrtvog. (Buhari)

*Allahov Poslanik zikr činjaše Allahu u svakoj prilici i zgodi. (Muslim)

*Kada se čovjek u noći probudi i ženu probudi da klanjaju po dva rekata (nafile), tada su upisani u one koji puno Allahu zikr čine. (Prenosi: Habban od Ebi Seida)

*Zikr je lijek srca. (Prenosi: Dejlemi od Enesa)

*Abdullah ibn Busr, radijallahu anhu, pitao je Allahovog Poslanika: "O Allahov Poslaniče! Zaista je meni mnogo islamskih propisa, pa mi nešto kaži da budem osobito uporan u njima." Pejgamber reče: "Da ti jezik bude stalno mokar od zikra!" (Tirmizi)

*Ne sjedne nijedan skup da spominje Allaha a da ih ne okruže meleki i ne prekrije rahmet i mir duševni od Uzvišenog Allaha. (Muslim)

*Hoćete li da vas obavijestim o najboljim vašim djelima i šta je najčišće kod vašeg Gospodara i što je najviše od vaših deredža i što je bolje od imetka i zlata, što vam je bolje od toga kada vi udarate vaše neprijatelje po njihovim vratovima i kada oni udaraju po vašim vratovima. Šta je to, ja Resulallah?, upitaše prisutni. Poslanik reče: "Trajno spominjanje Allaha!" (Tirmizi)

*Poslanik kaže: "Allah će, onoga dana kada ne bude drugog hlada osim Njegovog, uvesti u hlad sedmoricu, a jedan od tih je čovjek koji spominje Allaha sam a pokvašene mu oči od straha prema Allahu džellešanuhu. (Šejhani)

*Kada Mene moj rob spomene u sebi, i Ja njega spomenem u sebi, a kada Me spomene u skupini, Ja njega spomenem u boljoj skupini od njegove, a kada Mi se približi pedalj, Ja se njemu približim aršin, a kada se on Meni približi aršin, Ja njemu hvat, a kada On meni ide, Ja njemu žurim. (Tirmizi)

*Zaista Allah ima meleke koji putuju po zemlji, koji su veći od onih koji pišu djela, i kada dođu u jednu skupinu gdje se spominje Allahovo ime, viknu: "Dođite vašem traženju i odazovu se, pa ih zaokruže nebesa, našto im Uzvišeni Allah rekne: "Na čemu ste ih zatekli i ostavili, šta rade?" Meleki odgovoriše: "Hvale Tebe, tespih Tebe čine." "Jesu li Me vidjeli?" "Da su Te vidjeli, još bi Te žešće veličali, hvalili Te i priznavali." "Od čega se oni utječu?" "Od vatre." "Jesu li je vidjeli?" "Ne." "A kako b ida su je vidjeli?" "Da su je vidjeli još bi žešće bježali od nje." "Koju stvar oni traže?" "Džennet." ""Jesu li ga vidjeli?" "Ne, da su ga vidjeli još bi žešće za njim žudjeli." "Ja vas uzimam za svjedoke da sam im oprostio." "Bijaše među njima jedan kome sve ovo ne bijaše cilj, nego je došao zbog neke svoje potrebe." "Oni su jedan narod i neću im ni jednog njihovog susjeda unesrećiti." (Buhari i Muslim)

*Onaj koji zikr čini Allahu među džahilima, neznalicama, živim mrtvacima je primjer ratnika među onima koji bježe. (Gazali)

*Poslanik reče, nema nijednog djela sina Ademovog, da sprečava od Allahovog azaba kao što je zikrullah, našto ashabi upitaše - Zar ni džihad na Alalhovom putu? - Ni džihad na Allahovom putu, odgovori Poslanik. (Gazali)

*Ko želi da se razrahati u džennetskim baščama neka mnogo zikr čini. (Gazali)

*Pitali su Allahovog Poslanika, koja su djela najbolja? Da umreš, a tvoj jezik da bude pokvašen sjećanjem na Allaha! (Gazali)

*Ja sam susjed onome ko Me zikr čini. (Kudsi, Gazali)

*Najvrijedniji zikr je LA ILAHE ILLALLAH. (Tirmizi)

*Ko rekne-Subhanallahi ve bihamdihi, zadesiće mu se jedna hurma u džennetu. (Tirmizi)


STIHOVI I POJEDINE IZREKE O ZIKRU

Aškom srce napuni,
Allah, Allah sve zbori,
Svog Allaha spominji,
Ah, sve čini, Avdija!
Murad-beg Čengić


Zikr Allahu puno čini,
Za zikrom misao podaj.
Sirrija

Slušaj šta je emrullah
Pino čini zikrullah
Svijem srcem: ja Allah!
La illahe ilellah.
Sirrija

U Kur'anu u Kitabu rečeno
Nek' je srce zikrullahom pečeno.
Ilhamija

Veliki poznavalac zikra i tesawufa Gazali za zikr kaže: Treba sjesti na jedno usamljeno mejsto i zatvoriti put čulima, a otvoriti svoje unutarnje oko i svoj sluh i usmjeriti se svijetu meleka i trajno govoriti: Allah! Allah! Allah! svojim srcem, a ne jezikom, sve dotle dok se ne zaboravi na samoga sebe i na svaku stvar od svijeta te ostati da se vidi drugo osim Allaha, Slavljenog i Uzvišenog. Zikr je uslov za pravilno razmišljanje. Zikr je svjetlo razuma, a razum je bez svjetla slijep. Što više Allaha spominješ, više ti svijetli. Ko Ga ne spominje i ne sjeća Ga se, taje luta i ne zna da je zalutao. Iz navedenog se može zaključiti da tebamo samo Allaha džellešanuhu zikr činiti, što čini čitav kosmos i sve je stvoreno da Allaha zikr čini. Zikrom se smiruje srce i priprema za životne nedaće, a to je važno za svakog čovjeka. Sjećati se i zikr činiti Allahu džellešanuhu treba u svakoj prilici i vremenu tj. kad je čovjek bolestan ili zdrav, na putovanju ili kad sjedi, na moru ili kopnu, bogat ili siromah, danju i noću, javno i tajno. Sjetimo se samo toga da nas je Allah stvorio dao nam život na zemlji i dao nam organe da se njima lsužimo, pa kako onda da Ga zikr ne činimo i da Mu ne budemo zahvalni robovi. I zato veličajmo Ga a veličajući Ga, On će nam dati rahmet i uputu na ovom i budućem svijetu.

11.09.2015.

Zašto derviši obavljaju zikr?*

Želim da vam kažem, dok sam živ, zašto ja kao derviš i zašto derviši, inače, obavljaju zikrullah (zikr).
Često puta se među džahilima čuje kako oni kritikuju derviše govoreći da je to nepotrebno i suvišno, a često puta se to čuje i od uleme - od ljudi koji bi trebalo da i sami obavljaju zikr više nego što ga obavljaju - pa sam ja odlučio da na osnovu samog Kur'ana, a.š., (ništa više!), danas kažem nekoliko riječi (neće biti predugo) da i vi zapamtite i da možete svakome kazati: zašto derviši obavljaju zikr. Derviši se, uglavnom, i poznaju po tome što uvijek kada se sastanu obavljaju zikr, često puta od akšama do sabaha. Najprije klanjaju akšam, onda obave zikir, pa uče ilahije, pa klanjaju jaciju, opet obave zikir, pa znaju osvanuti - odnosno klanjati sabah - pa se razići. Eh, to sve oni čine, po mojoj ocjeni (i ja to kad god mogu činim) iz slijedećih razloga:
U Kur'anu, a.š., Bog, dž.š., kaže, esteizubillah: "Ako vi budete pokušali da brojite nimete, blagodati, koje vam je Allah, dž.š., dao nećete ih moći izbrojati." (En-Nahl, 18) Znači toliko ih ima! Allah, dž.š., nam poručuje da nas je obdario mnoštvom nimeta, koje mi ni izbrojati ne možemo! Mi kao ljudi znamo da kada nas neko u kafani počasti kahvom na polasku uz "Allahemanet" kažemo i "hvala na kahvi!".
Tako postupamo i kada dobijemo neki sitan poklon itd., a pogotovo ako nas neko spasi od neke teške bolesti ili neke teške situacije itd., onda kažemo: "neizmjerno sam ti zahvalan!". Ljudi osjećaju potrebu da jedni drugima međusobno zahvale na svim nimetima, blagodatima koje jedni drugima učine. A kako onda da ne budemo zahvalni onome koji nam je darovao nimete koje mi nikako ne možemo ni da pobrojimo. I zato Bog, dž.š., kaže: "Sjećajte se vi Mene (spominjite vi Mene), pa ću se i Ja vas sjećati (i Ja ću vas spominjati), i budite Mi zahvalni (na nimetima kojim Sam vas obdario), a nemojte biti nezahvalni!", (El-Bekare, 152.). Bog, dž.š., od nas kao pametnih ljudi - kada međusobno mi jedni drugima zahvaljujemo na sitnicama - očekuje da Mu budmeo zahvlni i da Ga se sjećamo (da Ga spominjemo) za nimate koje ne možemo ni da pobrojimo.
U suri El-Azhab, 41,42. ajeti kerim, Bog, dž.š., kaže: "O, vi koji vjerujete (koji tvrdite da ste mu'mini, vjernici, muslimani) sjećajte se i spominjite Allaha, dž.š., mnogo (zikren kesiren)!" - Zapamtite ovu riječ: kesiren, ja na njoj insistiram, nji naročito naglašavam! Spominjite Allaha, dž.š., i sjećajte Ga se mnogo!! (kesiren znači mnogo, a kalilen je malo)- "i veličajte Ga i jutrom i večerom": (dakle uvijek!). Dalje, ajet 35. u istoj suri: "One muškarce, koji se sjećaju Allaha, dž.š., i mnogo Ga spominju (opet mnogo-kesiren!?) i one žene (zakirat - ženski rod) koje mnogo Allaha, dž.š., se sjećaju i spominju Ga, - Allah je njima pripremio oprost i veliku nagradu (edžren 'azimen). "Dakle, pored toga što je dao na ovome svijetu nimete koje ne možemo da prebrojimo, On obećava i oprost i veliku nagradu, ali traži da Ga se sjećamo i spominjemo mnogo (kesiren).

Ima mnogo hodža koji kažu: "šta će zikr, kakav zikr, mi smo obavili namaz i to je zikr, i obavili smo poslije namaza zikr (tesbih: subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber), pa ne treba ništa više da obavljamo". Ali čujte šta kaže Bog, dž.š., u suri En-Nisa, 103. ajet: "Kada obavite namaz (znači kada izađete iz džamije ako ste u džamiji klanjali) spominjite Allaha, dž.š., stojeći (kijamen), i sjedeći, i na strani ležeći (prema tome, u svakoj prilici: i hodajući i sjedeći i radeći itd.)" A u suri, El-Džumu'a, ajeti 9 i 10 glase ovako: "O vi vjernici, kad bude proučen ezan za namaz u petak, požurite da se sjećate i da spominjete Allaha, dž.š., a ostavite trgovinu (i druge poslove)." Pa onda kaže: "Kada završi namaz (ovaj gore propisani), raziđite se po zemlji i tražite sebi nafaku među onim nimetima koje vam je Bog, dž.š., da i mnogo spominjite Allaha, dž.š., i sjećajte Ga se, nebiste li našli sebi selameta i sreću."
Dakle, opet, treći put je naglašeno kesiren (mnogo puta).
U suri Sebe', 13. ajet Bog, dž.š., kaže: "Malo je Mojih robova koji su zahvalni", a u suri El-Isra', 89. ajet, kaže: "A najveća većina ljudi neće ništa drugo nego nevjerstvo (nezahvalnost)." Prema tome, Bog, dž.š., kaže da će onih koji neće da vjeruju (koji su nezahvalni) biti mnogo. U suri, El-Mu'min, 61. ajet Bog, dž.š., kaže: "I zaista, Allah, dž.š., čini dobro ljudima i daje mnoge dobrote, ali mnogo ljudi ne zahvaljuje (nije zahvalno)."

Da malo analiziramo ljude:

Jedni se sjete Allaha, dž.š., kada se nešto naljute pa hoće da reaguju, i onda neuzubillah, Njega vrijeđaju, kao da je on kriv za njihove neprilike. Vi znate da ima takvih ljudi! Drugi usput kažu, "fala ti Bože", misleći da je to dovoljno da zahvale na svim blagodatima koje imaju. Treći misle od bajrma do bajrama: "Hajde da odemo da se malo poklonimo tom Bogu (dž.š.) i da mu zahvalim", a bajram je dva puta u godini. Četvrti, od petka do petka, od džume do džume; a peti smatraju da je dovoljno ono što svaki dan klanjaju pet vakata namaza i poslije obave zikr (tesbih), koji smo i mi sada obavili. Međutim, derviši uvijek smatraju i misle,koliko god zahvaljivali Allahu, dž.š., i sjećali Ga se i spominjali Ga; Njega i Njegova časna imena, da je to malo. I zato svakom prilikom se sjećaju Allaha, dž.š., spominju Ga, vole Ga, traže od Njega itd.!

Evo, ja sam imao volju i želju da vam ovo kažem i da vam preporučim da, koliko god više možete, sjećate se Allaha, dž.š., i da Ga spominjete (zikr činite). Nemojte se oslanjati samo na ono što dolazi u sklopu namazai oko njega. Ja mnogo puta uopšte ne uzimam tesbih, jer kada ga uzmem onda smo 33 puta kažem, elhamdulillah, a ja hoću da bezbroj puta kažem, elhamdulillah; i bez broj puta Allahu ekber; i bezbroj puta kažem subhanallah itd., itd., da ne brojim, jer ne mogu izbrojati Allahove nimete koje mi je dao. A ti nimeti su vam, valjda, svima jasni i poznati.

Pa, da Allah, dž.š., da fajdu od ovih mojih riječi, kako meni, tako i vama. Meni kao kazivaocu koji isto tako želi da se drži ovih pravila, a vama koji ste slušali i koji želite i hoćete, ili ste zato došli ovdje, da se što više sjetite Allaha, dž.š., bez obzira jeste li formalno derviši ili niste derviši.

Velhamdu lillhu Rabbil-alemin!


*Predavanje koje je Ahmed ef. Mešić (Derviš Ahmed Nuruddin) (1916.-1994.) održao u Jalskoj džamiji u Tuzli 8.sefera.1412. god. nakon redovnog dersa Mesnevije. S namjerom da sačuvamo i šire prezentiramo, snimili smo ga i "skinuli" s trake, uz neznatno prilagođavanje pisanoj formi, čime je sačuvana neposrednost i autentičnost usmenog kazivanja. (priređivač: Izet Zikri)

10.09.2015.

Šta je zaista sufizam?

U Poslanikovo vrijeme sufizam je bio realnost bez imena, danas je sufizam ime čija je realnost većini nepoznata.



Muslimanskim narodima su danas, više nego ikada ranije, potrebni alimi koji se iskreno pridržavaju izvornih učenja islama (alimune amilune), da obnove ono što je godinama zanemarivano, alimi koji znaju i hoće razlikovati ispravno od pogrešnog (halal i haram), koji vjeruju u hakk i bore se protiv batila i koji se na tom putu nikoga osim Allaha ne boje. Muslimane danas u svijetu gotovo da nema ko poučiti, a kamoli voditi učenjima njihove vjere i lijepog islamskog ponašanja i edeba. Naprotiv puno je, "alima" koji se samo pretvaraju da nešto znaju, namećući svoja devijantna učenja o islamu svugdje i svakom. Oni bi (barem u Americi) na svakoj konferenciji da drže predavanja i da o islamu govore iz svog iskustva i ograničenog ugla isključivosti, gotovo redovno zaobilazeći put Poslanikovih, a.s., drugova, priznatih imama islama kao i konsenzus muslimanske većine. Kada bi alimi poslušali svoju savjest i kada bi se predano i iskreno vratili islamu, bez utjecaja vlada svojih zemalja koje kontroliraju muslimanske zemlje, kada bi se potpuno posvetili da'wi i iršadu i praksi Poslanikovoj, onda bi se situacija u islamskom svijetu, bez sumnje, radikalno izmjenila.

Ako se ozbiljno zagledamo u povijest, naći ćemo da se islam, zaslugom drugova Božijeg Poslanika, a.s., proširio sa istoka na zapad, pa čak do dalekog istoka i to samo posredstvom da'we i iršada i znalaca i sljedbenika sufizma koji su dosljedno išli putem Poslanikovih, a.s., halifa. Oni su bili istinski znalci istinskog sufizma, učenja koje svoja osnovna načela crpi iz Kur'ana i iz sunneta.

Islamski asketizam (zuhd) se razvio u 1. stoljeću po Hidžri u škole čiji su temeljni tokovi bili određeni učenjima Šerijata. Među značajne učenjake sufijske orjentacije bili su sva četverica mezhebskih imama, zatim imam Buhari, Muslim, Tirmizi, Hasan el Basri, Džunejd, Taberani, Sujuti, Ibn el Dževzi, Nevevi, Gazali i mnogi drugi. Svijet islama se upoznao sa njegovim učenjima zaslugom upravo ovih alima koje su na osnovu njihove predanosti, iskrenosti i pročišćenosti njihovih srca nazvali sufijama.

Ne treba skrivati da su, povremeno, neprijatelji islama zloupotrebljavali sufizam. Oni su, pretvarajući se da su njegovi predstavnici, fabricirali i umetali neke devijantne ideje u cilju rušenja izvornih sufijskih učenja, ne bi li samo muslimane odvratili od njegovog slijeđenja. Istinski sufizam je utemeljen na zuhdu i ihsanu. Veliki imami muslimanskog svijeta, čije su upute slijedili narodi svih muslimanskih zemalja, imali su svoje sufijske mentore (šejhove). Imam Malik i imam Ebu Hanife učili su od Džafera es-Sadika, imam Šafija od Šejbna er-Rifaija, a imam Ibni Hanbel od Bišra el Hafija. Svi sudovi i univerziteti u muslimanskim zemljama i danas slijede škole ove četverice imama. Egipat, Liban, Jordan, Jemen i neke druge, kao i zemlje Dalekog istoka slijede šafijski mezheb. Sudan, MAroko, Tunis, Alžir, Mauritanija, Libija i Somalija slijede malikijsku školu. Arabija, Katar, Kuvajt, Oman i neke druge zemlje pripadaju hanbelijskoj pravnoj školi. Turska, Pakistan, Indija, Šri Lanka i neke zemlje bivšeg Sovjetskog saveza i Balkan u okrilju su hanefijske pravne škole. Većina sudova muslimanskih zemalja izdaje fetve oslanjajući se na ove četiri priznate pravne škole. A svaka od njih priznaje i prihvata tesavvuf. Imam Malik je u pohvalu sufimzmu rekao: "Men tesavvefe fekad tezendeka, ve men tefekkaha ve lem jetedavvef fekad tefesseka, ve men tessavefe ve tefekkaha fekad tehakkak." (Ko god se bavi sufizmom bez fikha (pravo) - heretik je, ko god se bavi fikhom bez sufizma - korumpiran je, a ko se bavi sufizmom i fikhom naći će Istinu i realnost islama).

U davna vremena kada je putovati značilo izlagati se životnim opasnostima, islam se proširio relativno brzo zahvaljujući nesebičnosti i požrtvovanosti putnika koji su prakticirali asketizam (zuhdud-dun'ja). On je jedan od šartova koje je Allah dž.š., postavio pred one koji se odluče baviti ovom plemenitom misijom. Život im je bio u daw'i, a hrana u hljebu i vodi. Takvim načinom života oni su, zahvaljujući blagoslovima islama, stigli i na Zapad i na Daleki istok.

Sufizam je posebno cvjetao u šestom i sedmom stoljeću po hidžri, opet blagodareći naprednom i nesebičnom trudu sufijskih učitelja. Svaka je grupa dobijala ime po svom sufijskom učitelju, kao što i danas, svaki student dobija diplomu od univerziteta na kojem je stekao potreban znanja. Pa, ipak je evidentno da se tradicionalni islam najbolje čuvao i učio u sufijskim redovima. Sličan je slučaj i sa mnogobrojnim univerzitetima - svi oni prenose ista znanja, ali se tehnika i metodologija razlikuju od univerziteta do univerziteta. U prošlosti su studenti bili pod snažnim uticajem lijepe ćudi, prefinjenih manira i primjerenog morala svojih učitelja. Tako su i muslimanski narodi bili, prije svega, iskreni i odani. Međutim, alimi današnjice su suhoparni, jer ih islamu uče profesori nemuslimani na univerzitetima koji nisu islamski. Pametnom je lahko shvatiti kakav je rezultat ovakvog učenja islamu.

Sufijski učitelji su svoje studente učili da samo Allaha, dž.š., obožavaju, da Poslanika, a.s., vole i štuju, da se klone obožavanja idola, da se kaju i oprost od Allaha, dž.š., traže, da slijede sunnet, da svoja srca očiste, da svoj ego od grešaka isprave i da svoje vjerovanje u Božije jedinsvo unaprijede i usavrše. Poučavali su ih kako da budu pošteni, pouzdani i ovjerljivi u svemu što rade, kako da otrpe i kako da bogobojazni budu, da druge vole i da se na Boga u svemu oslanjaju. U cilju postizanja što boljeg uspjeha, svojim su studentima preporučivali Poslanikove, a.s., dove, ali i dove njegovih voljenih ashaba i tabiina. Često su zikir činili, Kur'ana učili i hadis prenosili. A hadise koji podstiču na zikrullah svako, barem je to danas lahko, može pronaći u zbirkama hadisa kod Buharije, Muslima, Taberanija, Ibni Madždže, Ebu Davuda i drugih, pod natuknicom "Zikiri u islamu".

Jedna od osnovnih odlika ovih sufijskih učitelja leži u činjenici da su redovno izbjegavali pa su se čak i vatreno suprostavljali zauzimanju položaja koji bi im donosili slavu, novac i materijalna uživanja. Radije su pribjegavali skromnosti i zuhdu, oslanjajući se u svemu na Allaha, dž.š, i sjećajući se svakodnevno Kur'anskog ajeta: "I džine i ljude stvorio sam samo radi obožavanja." Zahvaljujući svojoj skromnosti i zuhdu, nije im teško bilo privoljeti bogate da grade džamije, tekije, hanove i hanikahe gdje su se besplatno obezbjeđivali hrana i smještaj. Tako se poruka islama brzo, pravilnom upotrebom hankaha i džamija, prenosila iz zemlje u zemlju. Ta mjesta, u kojima su siromašni mogli jesti i spavati, a beskućnici naći utočište, predstavljala su lijek srcima siromašnih kao i vezu između bogatih i siromašnih, Arapa i ne Arapa, bijelaca i crnaca, obrazovanih i nobrazovanih.

Povijest nas uči da su se sufije hrabro borili na Allahovo, dž.š., putu (džihad) i da su pronalazili put do ljudskih srca i u najudaljenijima mjestima, samo da u islam uvedu što više Allahovih robova. Činili su to uspješno - izljevom ljubavi, ljubaznosti, poniznosti i samilosti, pristupajući svakom bez imalo predrasuda u odnosu na rasu, dob i spol. Na svakog su gledali kao sebi ravnim i jednakim, često i boljim, a posebno na žene. Zato su im i povjerili značajnu ulogu u podizanju društva i zajednice. Sufije bijahu kao zvijezde na nebu. Podsticali su na džihad fi sebilillah, borbu na Allahovom, dž.š., putu, širenju islama, pomaganje siromašnih i beskućnika, kako u svojim komšilucima tako i u najudaljenijim krajevima zemlje. Na krilima svoga imana stigli su i u Aziju, Indiju, Pakistan, Taškent, Buharu, Čečeniju, Dagistan, Kinu, Maleziju, Indoneziju, a u Evropi u zemljama Balkana uklkjučujući i Bosnu i Hercegovinu. Kao dio ummeta treba da, bez diskriminiranja, poštujemo i priznajemo sve škole koje su se razvile u okrilju islama, ali isto tako ne treba dopustiti da nas iko zbunjuje i nameće svoje nove-strane ideje, jer mi u Bosni već 537. godina slijedimo vjerovanja i učenja ogromen većine muslimana svijeta. A u ta učenja spada i sufizam. Islam je tolerancija. Islam je ljubav. Islam je mir. Islam je poniznost. Islam je savršenstvo. Islam je zuhd. Islam je ihsan. Islam znači razvijanje odnosa. Islam znači obitelj. Islam je sestrinstvo i bratstvo. Islam znači jednakost. Islam je jedno tijelo. Islam je znanje. Islam je duhovnost. Islm sadrži i vanjsko i unutrašnje znanje. Islam je sufizam. Sufizam je islam. Konačno, islam je svjetlo koje nam je Allah, dž.š., poslao preko posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s., istinskog simbola ljubavi, simbola i vanjskog i unutrašnjeg znanja, simbol samilosti za sva ljudska bića. On je naš putokaz Bogu, dž.š. On je naš zauzimač...

Da bismo ohrabrili svoju braću, koji nisu podlegli antisufijskoj propagandi, kao informaciju navodimo imena samo jednog broja modernih naučnika koji slijede sufijske škole i četiri mezheba, a koji predstavljaju većinu muslimana širom islamskog svijeta: muftija Egipta, predsjednik Udruženja ilmije Maroka, ministar vjere Kuvajta, muftija Sudana, predsjednik Udruženja islamskih naučnika Pakistana, predsjednik Udruženja pisaca Saudijske Arabije, predsjednik Islamske lige Mauritanije, ministar za vjerska pitanja Egipta, predsjednik Islamske lige Indonezije, muftija Sirije, muftija Libana, jedan o najvećih i najutjecajnijih muslimanskih mislilaca današnjise Seyyid Hossein Nasr i mnogi drugi širom arapskog i islamskog svijeta!

Ve minellahittevfik bi hurmetil-fatihah!

Kelamu'l Šifa' , 1436./2014., broj. 40/41
Senad Agić


04.09.2015.

Šta je tesawuf?

Tesavvuf oslikava duhovna stanja ljudi. To je krajnja istina za svakog pojedinca koji se oslobodio materijalnih želja i koji je, strogo vodeći računa o svom duhovnom stanju, postao gospodar svoga ja (ego-nefsa). To je duhovna svjesnost - ruhanijet koja vodi čovjeka prema potpunosti; ukrasi insana sa lijepim ponašanjem i oslobađa ga zabrinutosti sa dunjalukom. Tek tada će insan stići do krajnjeg cilja, spajanje ili susret sa Voljenim, Allahom, dž.š.

U tesavvufu se ogledaju sva unutarnja stanja insana, u kojima je čovjek u stalnoj borbi protiv svoga nefsa - ja. Ova borba se sastoji od čuvanja od dunjalučkih želja i skidanje perdi (zastora) koja su prouzorkovana željama tijela. Tek kada se čovjek oslobodi tih prepreka on počne da diše punim plućima a da živi život u svojoj cjelosti. Zato je osnov život sufije ovaj hadis-i kudsi: „Niti Moja nebesa niti zemlja ne mogu da Me sadrže, već samo srce Moga roba mu'mina“.

Kao takav tesavvuf je od početka vezan sa objavom Kur'ana i islamskim propisima. Sufije smatraju da je tesavvuf suština Islama, i za to koriste Kur'an i hadis kao delil (dokaz).

Kur'an

U Kur'anu, a.š., se nalazi jedan veliki broj dokaza za duhovnu interpretaciju istog. Dolje navedeni ajeti su jedan manji pregled mogućih duhovnih-ezoteričnih objašnjenja same Allahove riječi:
„Tad ih niste ubijali, nego ih je Allah ubijao. I nisi bacio kad si bacio, nego je Allah bacio - i da bi iskušao vjernike od Sebe kušnjom lijepom. Uistinu! Allah je Onaj koji čuje, Znalac.“ El-Enfal, 17.

U ovom slučaju Allah, dž.š. se obraća Hz. Muhammedu, s.a.v.s, objašnjavajući naredbu koju je Hz. Pejgamber, s.a.v.s, dobio tokom bitke na Bedru da uzme pregršt pijeska i da ga baci prema linijama dušmana. Naravno, kako znamo bitka je dobivena. Sufije ovaj ajet objašnjavaju kao dokaz o direktnoj Allahovoj intervenciji i Njegovoj svemoći u svim zbivanjima. Insan je u Allahovoj ruci kao kalem u ruci pisara, kalem se miče ali pisar je taj koji drži pod kontrolom poteze.

„Allah je izvor svjetlosti nebesa i zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nas svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna.“ En-Nur, 35.

„A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova strana (lice). – Allah je, zaista, neizmjereno dobar i On sve zna.“ El-Bekare, 115.
Sufije su bazirali dva koncepta vahdetu-l-vudžud (jedinstvo bitka), i vahdetu-š-šuhud (jedinstvo svjedočenja) na gore navedene ajete.
Dalje, pojam Allahove ljubavi je isto od centralne važnosti, a ta ljubav je u oba smjera. Allahova ljubav prema potpunom čovjeku (insan-i kamil) i ljubav potpunog čovjeka prema Allahu, dž.š.

„O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allah će, sigurno, umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizni, a prema nevjernicima ponositi; oni će se na Allahovom putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“ El-Maide, 54.

„Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?“ El-Enbija, 30.
Pored ostalog ovaj ajet sadrži koncept originalne Muhammedove biti (Hakikat- i Muhammedije), koja je prema sufijama satkana u svim sferama kosmosa od najvišeg do najnižeg ranga. Sve što postoji se razvilo od te biti. Hz. Muhjiddin Arebi, k.s., je napisao Fususu-l-Hikem, djelo koje je potpuno posvećeno ovoj tematici.
Ima još mnoštvo ajeta koji sufije koriste da bi objasnili razne pojmove i pravila na njihovom putu, na primjer kao tevba, magfiret, istikamet, jekin, tevekkul i drugi:

„O vi koji vjerujete, učinite pokajanje (tevbu) Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš da bi preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo, na Dan na kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno sa njim vjerovali, svjetlo njihovo će iće ispred njih i sa njihove desne strane...“ Et-Tahrim, 8.

„O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu obilnu i daće vam još veću snagu, uz onu koju imate, i odlazite kao mnogobošci!“ Hud, 52.

„O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono želite!“ Alu Imran, 200.

„ ...i sve dok si živ Gospodaru svome se klanjaj!“ El-Hidžr, 99.

„Njegovo je ono što je na nebesima i na zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru da Mu se klanjaju i ne zamaraju se, hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju.“ El-Enbija, 19.-20.

Hadis-i Kudsi

Sljedeći izvor tesavvufskih nauka je Hadis-i Kudsi i ovaj dolje navedeni sadrži jednu glavnu-centralnu misao: „Bio sam sakrivena hazna i volio sam da budem spoznan. Zato sam stvorio sve što postoji da budem spoznan.“ Ove Allahove riječi sadrže osnovni pojam Allahove ljubavi. Ničega nije bilo prije, osim Allaha, dž.š., a kada je odlučio da stvori sve što je stvoreno, On je stvorio univerzum i u njemu čovjeka. „...Ničim se Moj rob ne može više Meni približiti nego onim čime sam ga Ja zadužio. Moj se rob Meni postepeno približava vršenjem nafila pa ga Ja zavolim. A kad ga Ja zavolim, njegova ljubav prema Meni preovladava, pa Ja budem njegov sluh kojim on sluša, njegov vid kojim on vidi, njegova ruka kojom on prihvaća, njegova noga kojom on ide. Ovakav čovjek ako nešto od Mene zatraži, Ja mu udovoljim, ako se Meni utječe, Ja ga sklonim.“ Ove mubarek riječi podrazumijevaju da oni koji vole Allaha sastajat će se sa Allahom, da oni i njihove želje će nestati u Voljenome, dž.š. Takve osobe osjete da su samo Allahovo sredstvo, kao što na primjer Allah, dž.š., kaže za Svog Miljenika Hz. Muhammeda, s.a.v.s.: „On (Muhammed) ne govori po hiru svome.“ En-Nedžm, 3.

Hadis-i šerif

„Ko upozna samoga sebe (svoga nefsa), upoznaje svoga Rabba.“ Ako neko razumije da je niko i ništa onda će potpuno razumijeti da sve ono što postoji pripada samo Allahu, dž.š. „Vaš najveći neprijatelj su vaše želje.“, ovo je opomena od Hz. Muhammeda, s.a.v.s., cijelom čovječanstvu da se bori protiv niskih želja i da očisti svoju dušu i srce.

Priredio: šejh Luan Strinić
Preuzeto i obrađeno iz:
Islamic Mysticism and Bektashism, Baba Rexhep
Anahatlariyla Tasavvuf ve Tarikatlar, Prof. Dr. H. Kamil Yilmaz

Članka preuzet iz časopisa Kelamu'l Šifa'

03.09.2015.

Tarikat je islam

Euzubilahiminelšejtaniradžim
Bismillahirrahmannirrahim

Jedan čovjek da postane sufija, on treba da se pridržava šerijatskih propisa. Prvo treba da je musliman i da se vlada po islamskim principima, a onda su mu i tarikatska vrata otvorena.

Ko je u duši ispravan, Allah mu pomaže u njegovom životu, zato što meleke odredi da ga prate. Imaju posebni meleki za one koji puno čine zikrullah. Mi imamo meleke koi nas prate u našim poslovima, ali ovi su mahsusija. Oni nas prate kada učimo i izgovaramo Allahova imena, zato što je Allah stvorio čistu dušu, pa ta čista duša želi uvjek dobro i u tom dobru napreduje tako do svoje smrti. Može biti razumom ne bi htio, ali duša to hoće i to vam je kao u majčinskom stomaku, Allah pošalje dušu i uz tu dušu i svu ostalu čovječiju spremu i znanje i karakter i pobožnost i sve druge osobine. Tako ljudi lahko prilaze u tarikat.

Šejh je vrhunsko tijelo u duhovnom putu. Ko zna šta je taj duhovni put i ko želi da ide tim putem, on imaa široko poštovanje. Zato ga Allah približi Sebi i pokaže mu putokaze, dovede ga do onoga ko će ga voditi na tom putu. To ne može biti pokvarena osoba, nije da ne može biti - nego ne smije! Teško se onome ko radi zlo i druge upućuje na zlo! Takva osoba koja krivo upućuje će biti kažnjena. Na budućem svijetu će sve one osobe koje su slijedile samozvane vodiče, vaspitače i učitelje na takvom krivom putu, imati udjela kao i oni koji rade zlo. Tako isto, ne može posjedovati tako važno mjesto i dužnost i odgovornost, neka nečista osoba, jer je to ruhanijetsko. Mora biti čist, Allah dadne tajnu tom vodiču i on vodi Allahove robove na iskreni časni put i on taj put vidi i okreće te koji priđu uz šehadet. Iman je jezikom izgovarati šehadet, Allah voli one koji su čvrsti u imanu i tom šehadetu, ali ima i duhovni šehadet. To je određeno vrijeme u kome jedan derviš treba da ibadeti dok drugi gafluče u svojoj postelji, dok spavaju, sufija vodi računa o svom vremenu. Budi se u ono doba noći kada Allah voli i cijeni svog roba jer prekine ovozemaljsko uživanje obrati se Allahu; ponekad i plače, dođe do toga da se u njemu raspali šehadet; to je sufijski šehadet. Ima osoba dobrih muslimana, čuvaju se svega, klanjaju nafile i poste nafile, ali ne mogu postići duhvnu uzvišenost kao ona osoba koja je sufija. Allahu je najdraži onaj ko je sufija. Nemože biti evlija ko nije sufija. Svaki derviš je pola evlije. Onaj koji redovno vrši svoj ibadet. Od koga je to dobio? Od jedinog koji je odgovoran pred Allahom za njega, od njegova vaspitača, učitelja, vodiča, od njegovog šejha.

Derviš je osoba koga Allah odredi za to. To ne može biti svako. Onaj koga Allah odredi za tu dužnost mora da bude korektan, ispravan, dostojanstven, prijatan sa svim pojmovima ljudskosti, on je taj. Kada jedna osoba primi tarikat, on mora biti u pokoran Allahu, dž.š., ispravan, milostiv, osmjehnut. Sve su to propisi jednog derviša koji treba takav da bude. U svom ponašanju mora biti dostojanstven i pokoran, glava mu pada zemlji, mora mu riječ biti tačna, moraju mu poslovi biti ispravni. Derviš treba da bude onaj koga izabere njegov šejh, njegov vodič u tarikatskom putu. Taj put Allah dž.š. spominje u Fatihi: Ihidines-sirata-l-mustekim, uputi me na pravi Put. Derviš u saobraćaju sa ljudima i poslovanju mora biti skroman tako prijatan, tako prikalemljen da ga svak' voli i da se kod njega ne mogu naći neke loše osobine. TReba biti ispravan. Derviš je t aosoba od koje Allah traži da bude iskrena i onda će biti mutekija, Ulaike-llezina sadeku, to su oni koji su iskreni. Ulaike.humu-l-muflihun, takve osobe mogu biti mutekije. I zato on treba da vodi računa o sebi, a da je pod pratnjom njegovoga šejha koji je odgovoran za njega jer je derviš kao evlad i to najbliži.

Derviš isto ne može do podne biti sa jednim šejhom, a od popodne s drugim. Jedna osoba može imati samo jednog šejha!! Sa jednim šejhom se umire. Nije to što može zamjenit učitelj učitelja, profesor profesora, ne može ti niko zamjeniti tvog šejha, onoga koji ti je dao tvoj vird. Ako si to napustio i primio drugi vird, teško li se tebi. Allah čuje ove riječi, a meleki bilježe i znaju pa ćemo vidjeti ko će biti u ispravnosti! Ja vam kažem kao nosioc emaneta od Sultan Mehmed Fatiha i kao šejh našibendijskog tarikata koji sam potomak od te loze, vidjet ćete koga ste napustili i prihvatili tamo tog divljeg šejha koji se izdaje da je našibendija, a za to nema dozvole. Teško li se onome koji je primio vird ot jednog šejha, pa bez ikakve dozvole otišao drugom... Za sve postoji adab, isto tako kada iz jedne firme ne možeš otići u drugu, a d aprethodno nisi dao otkaz. A koga si pitao za to da odeš drugom šejhu, kad ti tvoj pravi šejh nije dao dozvolu za to??? Zato ćeš biti veliko griješan. Ima veza koja se ne može trgati, između šejha i derviša. Veza se ne smiju udaljavati, moraju biti sve bliži i bliži, tako Allah voli te rbove, a ako derviš odstupi od svog šejha i priđe drugom takva osoba je fasik - lažac. Ko j elažac, Allah ga ne voli. Allah ga udalji od svoje Milosti. Zato derviš treba da vodi računa o sebi i šta god ne zna treba da pita šejha.

Onaj ko želi da bude Allahov čisti, predani rob; on mora vladati nad svojim ušima, očima i govorom. Ne smije ničiji imetak prisvajati jer će zato gordo biti pitan. Ako čuje i naslađuje se za tuđe nevolje, nedaće, neimaštinu i svađu, pa u sebi pomisli: E, neka je, za sve to će morati odgovarati. Ima mnogo Bosanaca i Bosanki koji ne razumiju duhovni put Allahu, jer ti ljudi koji su Allahu predani La rahate fi-dun'ja, oni nemaju na dunjaluku rahatluka i nemogu g aimati zato što su predani onome životu - vječnom. Ovaj život j kratak.

Jedna sufija kada je na određenoj deredži, ond amora podnositi i neke poteškoće. Zato pravi sufija ne odlazi sa ove planete dok ne vidi svoje mjesto na ahiretu. Zato nem aispita u kaburu, to je da ovako slikovito kažem ko na carini kada te carinik pipa po džepovima da vidi da ne nosiš drogu, miniciju ili neku nedozvoljenu štampu. Tako kod muslimana ima u kaburu ispit, neko će ga imati do Sudnjega dana, a sufija neće imati nikako. Zato što je on čitav svoj život bio pod melekskim mikroskopima, pa oni vide Allahovog roba i čim ga vide znaju d akod njega nema ništa sumnjivo. Kod sufija se talkin ne uči na kaburu. Danas se skoro nikome ne uči talkin, a trebalo bi da se uči... jer koliko je svijeta odsutno od Allaha i Njegove Milosti. Osoba mora da na ispit doći, da se vidi koliko imana ima u sebi da se predodjeljuje da li je u džehenem ili u džennet.

Zato derviši ne mogu biti mirni, oni su na stalnoj probi ili u bolesti ili neimaštini ili nešto drugo, ali moraju biti pod pritiskom. To je da se vidi koliko su oni odani Allahhu. Kad ti je uzeo, On zna zašto ti je uzeo. Kad ti da, On zna zašto ti je dao, da te isproba, da vidi tvoju čvrstinu.

Eh, oni su te osobe koji su Sirat ćupriju i Mizan teraziju prešli na ovome svijetu. Sve što treba da je netačno pretvori se u tačno. Zato što nisu bili ljubitelji ovoga svijeta. Koji su bili sa Allahovim davanjem i zbivanjem i svim što se dešava - razi (zadovoljni). Ne bi jedan ašik, jedan putnik, a to je šejh, ne bi sebi dozvolio da kaže, neuzubillahi teala, kao što ima muslimana, pa kažu: Jest ova kiša dosadna, ili ne može. Trebaš sve ove prepreke koje su pred čovjekom strpljivo prelaziti. Treba da na tebi ne ostaje ništa loše, da si ti to loše odbacio.

O vi, moje sufije, koji ste, nije bitno iz kojeg ste reda, da li iz rifaijskog, da li iz nakšibendijskog, mevlevijskog ili nekog drugog reda, budite uredni, čistog srca da ste spremni da hodate po ovoj planeti Allaha spominjući jer Allaha ne spominjući ne bi vam bili čisti putevi. Zato Allaha spominjite, jer Allah daje onome ko Allaha doziva, danom i noći Ga spominje... Allah je rekao za sufije, Esteizubillah: ... Ve men azlemu min men menea mesadžidellah an juzkere fiha esmuhu ve sea fi harabiha..., ko bude zulum činio i nastojao da kod sebe zbriše Allahovo ime, dolazit će mu razne opomene. Znači sve kao opomena Allahova, onome ko ne osjeća potrebu i odgovornost, njemu je svejedno. Da li je zemljotres, da li su vremenske nepogode, da li se to izražava kod dotične osobe pometnjama nekim ili nestankom nafake ili nekim drugim pometnjama u familiji, oni na to ne obraćaju pažnju. Ne znaju da je to zato što se ne obraćaju Allahu! Oni ostaju pri svome, a ne približavaju se svome Gospodaru. To je zato što nisu sufija! Kod Allaha su najodabraniji robovi- sufije.

Vi koji nevjerujete u sufije, vi koji sumnjate u njihovu ispravnost, tražite da vam se srca otvore prema Rabbu u zikrullahu. To je Njemu najdraže! On nagrađuje svoje robove. Allah ih je obdario da ni u kaburu nemaju ispita jer su, kaže Pejgamber a.s.: Mutu kable en temutu!, Umri prije nego što si umro! Nemoj da si kome ostao dužan ni od riječi ni od imovine gledaj da ti je to na mjestu, a o svemu tome jedan sufija vodi strogo računa. Ako to pojeddini sufija ne ispuni, znači da ima preskaka u njegovom redoslijedu života, a to ne bi trebalo da bude. Jedna sufija mora da bude uredovan. Ima se toliko reći o sufijama to jeste dervišima.

Svakom onom ko ne pozna tarikat, preporučujem da ga upozna. Jer to je islam.

Kratki izvodi iz objavljenih sohbeta
Šejha hadži Mesud efendije Hadžimejlića, r.š.


Kelamu'l Šifa' , 1430./2009., broj. 20
01.09.2015.

Ponašanje jednog salika (duhovnog putnika).

Hvala Allahu na svakom stanju i neka je salavat i selam na Miljenika ummeta, Muhammeda s.a.w.s. i njegovu čistu porodicu!

Jedan salik, koji govori po Kur'anu, a tako radi i postupa, pa onda njegov svaki korak, njegov svaki pogled, bude protkan sa Kur'anskim ajetom, sa Allahovom izrekom (Allahovim kelamom- govorom)...
Onda iz insana počnu teći riječi, ne onako kao ajeti Kur'ana, ali njegova djela i njegove riječi su protkane Kur'anom i on postaje natiku Kur'an tj. ona osoba koja govori Kur'anom odnosno osoba koja se saživila sa Kura'nom a.š. Tada postupa po Kur'anu a.š. postupa po propisima koje je Kur'an a.š. dao, i to ne samo fizički nego i psičiki i umno i srčano, a da ne govorimo duševno. Za takve osobe koje se protkaju Kur'anom a.š. ulaze u okrilje Allahove dž.š. zaštite. To je jedan emanet koji nam je direktno dat, a drugi emanet koji nam je dat, da čuvamo i vodimo računa o njemu, jeste Ehli bejt (časna porodica poslanika).

Jer Poslanik a.s.w.s. kaže: Ostavljam vam dvije stvari koje ako budete pazili i čuvali, naćete spas, uće te u džennet imaćete moj šef'aat... Jedna je Kur'an a.š. i svi mi to znamo u to nema sumnje, eyvallah, amena ve sadekna, vjerujemo i ne možemo imati vjere i imana bez toga. Imamo drugu stvar koja može vrlo teško kod ljudi da se primi, ali ako je Poslanik a.s. nešto rekao onda moramo to da prihvatimo, i da poštujemo i taj drugi emanet. O tom drugom emanetu tj. ehli behjt, slabo vodimo računa, a Boga mi Poslanik a.s. ga nije odvojio plaho od Kur'ana a.š. Ko spada u Poslanikovu a.s. porodicu ili u ehli bejt? To je njih petero. Niz ima predaja koje poslanik a.s.w.s. prenio o ehli bejtu. Međutim nama je teško prihvatiti neke stvari, npr. kada se Poslanik a.s.w.s. vratio sa miradža i rekao da je bio na miradžu, mnogi su se pokolebali, jel!? Ebu Bekr je rekao: ako je poslanik a.s.w.s. to rekao za mene je to istina, pa je postao Sidik, jer je to potvrdio, jel!? Onda kasnije dolaze Kur'anski ajeti koji govore o miradžu itd. Isto je i za ovo ako je poslanik s.a.w.s. rekao o ehli bejtu nešto, šta mi imamo oko toga da pregovaramo i naglabamo? Želimo li mi šef'aat Resulallahov, onda moramo poštivati i voliti ono što Resulullah voli, a nama je ostavio ta dva emaneta. Ko bude vodio računa o ova dva emeaneta imaće i ovoga i onoga svijeta zaštitu od vatre, na to Poslanik a.s.w.s. garanciju daje. Ako neko hoće u duhovne sfere da prođe nemože bez ljubavi prema ehli bejtu. Kolika je ljubav insana prema ehli bejtu toliko mu se i duhovne sfera kod njega uzdiže. Poslanik takve osobe, koje gaje ljubav prema Poslanikovom ehlibejtu uzima u zagrljaj i voli. Moramo voditi računa o tome. Kad se poslanik o nekome brine znači da je poslanik šefadžija toj osobi. A mi znamo da se bez Resulallahovog šef'aata teško možemo kutarisati (spasiti). Možemo li znati da li će nam biti šefadžijaž?Možemo, ali moramo da volimo i da čuvamo to što nam je naredio i ostavio u emanet da vodimo računa. Jer onaj koji vrši pronevjeru emaneta nije od onih koji su iskreni mu'mini. Nije od onih koji iskreno Resulullaha vole i slijede. Malo o tome da povedemo računa. Ovo su dvije stvari o kojima moramo u današnje vrijeme češće da govorimo. O Kur'an a.š se govori, možda se nikada nije više govorilo i komentarisalo o ajetima. Ajet znači išaret- znak. Mi kažemo rečenica, ali svaka ta rečenica se zove ajet - išaret - znak. Svaki taj znak insan treba kod sebe da prepozna i da ga kod sebe ugradi, tek onda on kroz to postaje Kur'an.

Da ne ulazimo u historiju otićemo daleko samo jedan primjer. Kako ljudi znaju da Kur'an u druge svrhe prokrenu. Dok je trajala bitka na Sifinu, na obe strana muslimani da Allah sačuva, kada su vidjeli da se ne mogu suprostaviti protiv halife tj. hz. Alije koji je zvanično izabran, onda su iznijeli Kur'ane na koplja, jer kao neće hz. Alijina vojska na to udariti. To su ustvari bili listovi Kur'ana iznijeti na koplja. Onda su neki rekli vidi tamo Kur'ana kako ćemo protiv Kur'ana da se borimo? Kur'ana a.š. na listu napisan, jel, ali imaju oni koji nose Kur'an u sebi. Vijdeli ste koliko je Kur'ana izgorilo u bibliotekama i kod nas u Bosni tokomo rata, jelde, pa jel šta bilo? Koliko je i sada dole (ratom zahvaćene arapske zemlje) gdje god imam kakav Kur'an ako je napravljena kakva iluminacija da se ukrasi Kur'an, odma' ga zapali, i kaže nevalja nije za vrijeme Poslanika tako bilo. Spaljuje ga, a viče da je on taj koji po Kur'anu radi, ali nejse. Tako su i oni rekli evo kako ćemo protiv Kur'ana. Hz. Alija im viče, imate natiku Kur'ana, ne okrećite se na onaj Kur'an na papiru nego prema onome koji živi po Kur'anu, šta vam je preče! Ali gotovo već su stali. Natiku Kur'an je onaj koji živi djeluje i radi po Kur'anu, ne udaljava se od Kur'ana ni učemu. Nije to sada da znaš svaki ajet citirati, ne moraš ni hafiz biti, ali živiš i iznutra osjećaš tu ljepotu Kur'ana. Iz tebe tada izlaze mudrosti protkane Kur'an a.š.

Prekucan tekst sa jednog vazu nasihata.

Sufizam
<< 09/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930