"One dobre svako voli ko svijetom ovim hodi.
Zavoliš li one loše, to nagradi će da te vodi."

DŽELALUDDIN RUMI - Sufizam

Sufizam

Cilj bloga je da pruži što više informacija o sufizmu generalno, a pogotovo ovde kod nas u Bosni i Hercegovini. InšAllah, koliko mi se dopusti toliko će i biti.

14.12.2015.

DŽELALUDDIN RUMI

DŽELALUDDIN RUMI
Be nâmi Hodâji behšendei mihribân – U ime i uz ime Allaha
Darežljivoga Milostivoga!
Hôš âmedîd – safâ âverdid – Dobro došli i radost nam donijeli

              Ovih dana navršava se 716* godina odkako je DŽELALUDDIN Rumi “preselio” u bolji svijet. Ne kažemo “odkako je umro”, jer za njega prestanak života na zemlji nije umiranje, nego početak jednog novog, drugačijeg življenja. Naime, on je preselio 17.
decembra 1273.godine u gradu Konji, u Turskoj. Povodom ovog događaja u cijelom svijetu, a naročito islamskom, održavaju se posebni “tevhidi”, sjećanja na tog velikog islamskog i svjetskog mistika, mislioca, učenjaka, filozofa, pjesnika, velikog čovjeka, klasika perzijske i svjetske književnosti. Takvi tevhidi održavaju se najsvečanije u samoj Konji, u njegovom turbetu, gdje se tom prilikom obavlja i mevlevijski zikjr, te citiraju njegove pjesme, mesnevije, gazeli i slično.
              Takvi tevhidi održavaju se i kod nas u Sarajevu i označavaju se posebnim imenom ŠEBI ARUS. Kasnije ćemo objasniti zašto se tako zovu ova sjećanja na Dželaluddina. Ovdje u Tuzli to do sada nije praktikovano, jer je taj veliki čovjek, veliki mislilac, veliki pjesnik, skoro nepoznat čak i onima koji bi trebalo da o njemu znaju mnogo više nego što uopćte znaju, jer je moguće da ima i vjerskih službenika koji za ovog čovjeka nisu ni čuli, a kamo li da su o njemu nešto učili ili da poznaju njegova djela. Zato smatram vrlo poželjnim i korisnim da naši slušaoci vjerske pouke za odrasle čuju koju riječ o ovom zâtu, o ovom čovjeku kako bi saznali kakvi su se sve ljudi pojavljivali i u okrilju Islama i šta su i kako ti ljudi radili, šta su naučavali i šta su nam ostavili u naslijeđe, o kojem – nažalost – mi nemamo pojma!


       Budući da se ja već duže vremena bavim proučavanjem glavnog djela ovog duhovnog velikana, smatram svojom obavezom prema njemu, a i prema vama kao muslimima koji o njemu znate vrlo malo ili nimalo, da vam o njemu kažem nekoliko kratkih riječi, jer niti ja mogu o njemu kazati sve što bi trebalo da se kaže, niti bi vi to mogli saslušati u jednom času kao što je ovaj. Zato ukratko, i po mogućnosti štogod najglavnije. Mlađima preporučujem daljnje proučavanje i upoznavanje Dželaluddina Rumije.
Ja sam ovo napisao da se pročita iz dva razloga:
1) jer nisam siguran da ću moći da sam lično ovo pročitam, nego da ću možda morati nekome drugome dati da ovo pročita (iz zdravstvenih razloga moje malenkosti);
2) da i meni ostane trag i dokaz da sam pokušao da ovog pisca i naročito njegovo djelo približim današnjim muslimima i muslimama, ne bih li kod bilo koga od njih pobudio interes za ovo djelo. Jer i za mene su neki ljudi bili povod da se ja počnem baviti prouđavanjem ovog velikana islamske kulturne istorije. Naime da me ti ljudi nisu na to nagovorili i ja bih i danas bio vrlo malo obaviješten o ovom piscu i njegovim djelima. Naime, u našim vjersko-prosvjet-nim zavodima ovaj islamski pisac velikog kalibra samo se uzgred spominje, pa je – kako ja to sada gledam i vidim – prava i nenadoknadiva šteta što se na našem Islamskom teološkom fakultetu ne proučava kompletna Mesnevija od Dželaluddina Rumije.

         Zato se događa da naši imami sa minbera citiraju razne evropske, zapadnjačke autore i mislioce, a o ovom preteči tih autora koji je iz vlastite sredine i iz okrilja Islama, ne znaju ni da je postojao, a kamoli šta je napisao i ostavio iza sebe. Kod ostalog kulturnog svijeta nije ovako. UNESCO – svjetska organizacija za kulturu proglasila je 1973. godinu godinom Dželaluddina Rumija, jer se tada navršilo 700 godina od njegovog preselenja u bolji svijet. Engleski orijentalist Rainold Nikolson proučavao je djela ovog čovjeka skoro cijeli svoj radni vijek i to tako detaljno i ozbiljno, da je obradio više rukopisa Mesnevije i gdje god je našao razliku između pojedinih rukopisa on je tu razliku iskazao u bilješkama makar ona bila i sasvim beznačajna. Na primjer ako u jednom rukopisu između dvije riječi stoji slovo “ve” što znači “i”, a u drugom rukopisima tog slova nema, on je na to ukazao. Po njegovoj recenziji rukopisa Mesnevije i u samom Teheranu, gdje ima mnogo istraživača Dčelaluddina Rumije, Mesnevija se štampa i danas, jer je to najozbiljnija obrada tog velikog djela.

         Francuska orijentalistkinja, dakle jedna žena, Eva de Vitray Meyerovič, prije više od 10 godina izdala je u Parizu Antologiju sufijskih tekstova, u kojoj je od svih autora najviše puta navela i citirala upravo Dželaluddina Rumija, iz čega ću vam ja navesti neke stavke i odlomke, da vidite ko je bio taj čovjek i šta je napisao prije više od 700 godina. Kroz svoje školovanje i ja sam se sa ovim piscem upoznao samo poimenice i ukratko, ali sam – hvala Bogu – naknadnim radom mnogo proširio to svoje znanje o njemu i to mi čini veliko zadovoljstvo, jer da slučajno to nisam ostvario, bio bih na velikom duhovnom zijanu! Zato, kogod može neka pokuša, nikada nije kasno!
          A sada da pređemo na ono glavno. Dželaluddin Rumi ima puno ime Dželaluddin Muhammed sin Muhammeda sina Husejnova, rodom iz Belha u Afganistanu, a zatim je prozvan Rumi zato što je ostatak života i rada proveo u Konji, u Turskoj, što se onda nazivalo Rum, Bizantija ili slično. Rodio se 1207. godine u Belhu, a živio i preselio na ahiret 1273. godine u Konji. Po zanimanju je bio muderris, profesor. Muslim je sunnijskog dijela islamskog svijeta i hanefijskog mezheba. Nije, dakle, šiija niti sljedbenik kojeg drugog sunnijskog mezheba, osim hanefijskog. Prema tome pripadnik je Islama u onom vidu u kojem su to i muslimi u BiH.
I dok je jednog dana on predavao svojim učenicima u medresi u kojoj je radio, u učionicu je unišao jedan lutajući derviš po imenu Šemsuddin Tibrizi, koji je bio pokretni slastičar, pa je sa svoje table koju je nosio na glavi i na kojoj je nudio svoje kolače i
slatkiše, uzeo jedan komad i dao ga muderrisu da ga pojede. On je to i učinio i od tada se među njima izrodilo i razvilo prijateljstvo tako da je muderis Dželaluddin potpao pod jak uticaj derviša Šemsuddina i postao njegov murid, učenik, a Šemsuddin njegov šejh, učitelj.
Do tada se Dželaluddin nije zanimao za tesavvuf, sufizam, islamski misticizam, dervišluk, a od tada je to počeo da proučava i da to praktikuje po uputama Šemsuddina kao šejha.
Tada je Dželaluddin počeo i da piše svoja djela.
To su:
1. Kjitab Mesnevi – i – meanevi, Knjiga dvostiha duhovnog sadržaja. To pjesničko djelo ima preko 25.000 dvostiha i po ocjeni Nikolsona, sadrži stihova koliko Ilijada i Odiseja zajedno, odnosno koliko dva puta Božanstvena komedija od Dantea.
Mi ćemo pokušati da malo više ukažemo na ovo njegovo djelo, jer je on i na Istoku (u islamskom svijetu) i na Zapadu najviće poznat po ovom svom ogromnom djelu.
2. Divan Šems. Ovo djelo sadrži 43.000 stihova. O njemu ćemo govoriti vrlo malo, iako ćemo i iz njega navesti jedan citat.
3. Fîhi mâ fîhi. To je prozno djelo sa različitim temama i sadržajima. Ni o njemu nećemo moći opširnije govoriti radi kratkoće vremena.

       Mesnvei - ili kod nas mesnevija, jesta stih sastavljen od dva jednaka dijela koji se završavaju istim glasom, slovom, i u najviše slučajeva istim slogom. Zato se ovo veliko djelo i zove takvim imenom. Već je rečeno da je to poema sa preko 25.000 stihova.
Podijeljena je u šest svezaka, džildova, deftera, knjiga. Svaka od tih knjiga ima po oko 4.000 stihova. Ona obrađuje mnoštvo tema iz života ljudi raznih profila, vladara, običnih smrtnika, careva, šejhova, derviša, Božijih poslanika, ashaba, zgode iz života bračnih drugova (muževa i žena), bogataša i siromaha, darežljivaca i škrtaca, iz života djece itd. Govori i o mnogim životinjama: o lavovima, zečevima, vukovima, lisicama, magarcima i drugim četveronošcima, o pticama: papagajima, sokolima, sovama, o muhama itd. Nemoguće je sve to nabrojiti, jer on obrađuje i dobra i loša ljudska svojstva i osobine, karaktere, plemenitost, darežljivost, milosrđe, ali i zavidnost, škrtost, primitivizam i tako dalje. U njegovoj Mesneviji mogu se, dakle, naći svakakvi ljudi i svakojake žvotinje i uopšte živa stvorenja, ali i nežive  materije: rude, zlato, srebro, ilovača itd.
              Ukratko kazano, on govori o mnogim postojećim bićima i vrstama živih i neživih elemenata, ali govori tako da iz života i ponašanja svih tih živih bića izvlači filozofske misli i podstiče čovjeka da to gleda, da vidi, da o tome razmišlja i da iz svega postojećeg izvlači zaključke o tome šta je dobro za čovjeka pojedinca i za njegovu zajednicu, a šta nije dobro. On pjeva i piše o životu i življenju, ali i o smrti i umiranju, o rađanju i postojanju, ali i o nestajanju, pa dokazuje čovjeku da je sve to normalan tok postojanja. A onda slijedi zaključak da je sve to stvorio Uzvišeni, Svemogući, Sveznajući, Milostivi Bog, Allah dželle šanuhu, da Mu stvorenja na svemu tome treba da budu zahvalna, da su Mu ponizna, a ne umišljena i uobražena, da su pokorna, a ne drska, da su Mu poslušna, a ne neposlušna, kako bi zavrijedla Njegovu Svevišnju Pažnju, jer:

Himmeti žâli-i Tu, ej Murtedžâ –mî kješed în râ Hodâ dâned kjudžâ!

O Ti, od koga se svako nada, Tvoja Uzvišena Pažnja vodi i vuče svakoga: kuda? Samo Ti znaš kuda!

           Samo, dakle, Bog zna i odlučuje kuda koga vodi i gdje će ga odvesti i dovesti, pa Ga zato treba stalno moliti za uputu za vođenje ka pravom, a ne krivom putu, itd. (Razmišljaj o značenju sure el Fatiha!) Cilj je, dakle, cjelokupnog ovog ogromnog spjeva da podsjeti čovjeka, da ga nauči da želi i da traži ašk, ljubav prema svome Voljenome, a taj Voljeni za čovjeka treba da bude samo Allah, Vječni, Kojeg neće nikada nestati, a ne neka prolazna materijalna i druga blaga i dobra. Jer, ko iskreno voli Allaha, i Allah zavoli njega.
Tako nas naš Mevlana (naš duhovni učitelj) Dželaluddin Rumi, stopu po stopu, polako, ali sigurno uvodi u krug, u halku zaljubljenika, âšikâ, u Allaha dželle šanuhu. Stoga je jedan kasniji veliki perzijski pjesnik Mula Džami na ulazu u Mevlanino turbe u Konji napisao slijedeći stih:
Kjeabetul uššâk bâšed în mekâm –
her kji nâkis âmed îndžâ šud temâm.

Ovo mjesto je kjaba, svetilište za âšike, za zaljubljenike (ali u Allaha,
a ne u nešto drugo). Kogod ovdje dođe manjkav, krnjav (u duhovnom pogledu), on postane potpun, savršen.

Koliki i kakav humanist, čovjekoljubac je bio ovaj naš mnogopoštovani Mevlana, nadam se da slušaoci mogu najbolje da vide iz njegovih slijedećih riječi:
Beade ez vefât turbeti mâ zemîn me džûj –
der sînehâji merdumi ârif mezâri mâst!

Poslije moje smrti ne traži moje turbe, (moj mauzolej, moju grobnicu) na zemlji.
Moj mezar će biti u srcima ljudi koji su spoznali pravu duhovnu istinu. (Nadam se da znamo šta znači mezar.)

Ne traži me, dakle, po turbetima. Tamo me nećeš naći, nego me traži kod učenih, ali iskrenih, poštenih, pobožnih šejhova i učenjaka – učitelja koji mogu i smiju tražiocu istina, putniku ka Božijoj ljubavi, sâliku, da prenesu te istine koje je napisao Mevlana. Zato vi mladi ljudi, a naročito školovani, potrudite se kolikogod više možete da upoznate učenje ovog učitelja. Nije to tako teško da vi to ne bi mogli da savladate, jer on piše sasvim jednostavnim jezikom i stilom. Treba samo pročitati i malo se misaono udubiti u to što je on rekao i pokušati primijeniti to na sebe. Svakako pri tome se treba konzultovati, posavjetovati sa onim ko je prije već postigao neke rezultate u tom kretanju ka Božanskoj ljubavi, a to je: upućeno i ovlašteno lice, dakle šejh.
U jednom stihu (35. stih Prve knjige Mesnevije) Mevlana lijepo i jasno kaže:

Bišnevîd, ej dôstân, în dâstân –
hôd hakîkat nakdi hâli mâst ân!

O prijatelji, (dakle o ljudi)! Poslušajte ovu priču, jer je ona ustvari analiza, kritika nas samih. (Ja Mešić Ahmed kažem: psihoanaliza, analiza i kritika naših duša i ocjena da li su one čiste i poštene, ili su pokvarene itd.)
Mevlana kaže: Prijatelji! Jer, za njega su svi ljudi prijatelji, a nisu neprijatelji, a prijatelje treba posavjetovati, treba im ukazati na dobro i na zlo, pa neka izaberu što žele.

Pa kada on, recimo samo kao primjer, priča kako je jedna muha (svi mi znamo šta je to muha), sletjela na jednu slamku koja je plivala po barici magareće mokrače i onda zamišljala da je ona kapetan nekog velikog broda koji plovi po okeanu ... ... mjesto te muhe mi ljudi treba da zamislimo sebe, pa se onda nećemo umišljati da smo neke veličine, neki moćnici i silnici, neki pametnjakovići i mudraci, jer je muha ustvari čovjek, a smrdljiva lokva mokrače je dunjaluk, ovaj svijet, po kojem mi plivamo i želimo da se pri tome pravimo važni, silni, jaki, iako je svo naše blago, svo naše bogatstvo ustvari samo jedna bezvrijedna slamka, itd.
                Ili kada on govori o sokolu, kao jednoj odabranoj, pametnoj, jakoj ptici, pa kaže da je on pobjegao od svoga Gospodara (a taj “soko” jeste čovjek, koji može da bude bolji od melekja, a Gospodar mu je Allah dželle šanuhu, pa kada se, dakle taj čovjek
udaljio od svoga Gospodara, Boga), sletio je, zalutao je kod jedne stare babe, koja je mijesila hljeb da nahrani djecu, ali nije znala šta je to soko, pa kada je vidjela sokola rekla: Ah, ko te to tako zapustio, nije te njegovao kako treba. Ona je uzela makaze i nož i sokolu podrezala krila i odrezala kandže i tako ga zapravo onesposobila za njegove životne funkcije. To treba shvatiti – između ostalog – i kao dolazak čovjeka u ruke neznalice koji umjesto da ga unapređuje, ustvari ga upropaštava itd.
                 Ili opet jadan drugi soko, dakle opet čovjek, zalutao je u gnijezdo ćoravih sova, pa pošto one ne vide, one predstavljaju slijepce, koji žive na ovom svijetu i ako čovjek zaluta među njih, doživjeće sve ono što su ove sove govorile ovom “sokolu”. Treba to čuti, kao i ono što je soko odgovarao sovama itd. Zaista je nemoguće navoditi više primjera ovakvog jednostavnog kazivanja koje može da razumije i filozof, ali i nepismeni beduin. Jer, Mesnevija je puna ovakvih primjera, zapravo ona se sva i sastoji od ovakvih kazivanja.
                Čujmo samo jedan primjer kako se Mevlana igra riječima, s tim da ta igra nije nimalo bezvezna i besmislena:
Gjer bâ hemeî ču bî menî bî hemeî –
ver bî hemeî ču bâ menî bâ hemeî !

Bog poručuje čovjeku, âšiku, dervišu:
Ako si ti sa svim svijetom, a nisu u društvu sa Mnom, ti si bez ikoga svoga, a ako si sa Mnom (ako misliš na Mene), onda imaš sve, iako formalno nemaš nikoga!

Dakle, dovoljan sam ti Ja, poručuje Bog čovjeku, a to je smisao kur’anskih riječi: Hasbunellah – Dovoljan nam je Allah. Ili to je smisao hadisi kudsije u kojem Bog poručuje: “Ja sam u društvu (sijeldžija) sa onim ko se Mene sjeća i ko Me spominje i Ja sam drug onome ko traži druženje sa Mnom.” U ovom lijepom stihu igra je samo sa prijedlozima “ba” i “bi”, jer “ba” znači “sa”, a “bi” “bez”. Ovakvih primjera puna je Mesnevija. Nake mi bude dozvoljeno da samo ilustracije radi navedem šta je Mevlana kazao o ratovima, o borbama među ljudima, među narodima:


Džengji halkân hemču džengji kjûdekjân –
džumle bî meanâ ve bî magz, ve muhân!

Borbe, ratovi narodâ isto su što i borbe, ratovi djece (dječije igre), nijedno ni drugo (sve to) nema svog smisla ni opravdanja, sve je to mizerno, bezvrijedno.

               U stihovima iza ovog on opisuje kako djeca uzjašu na motke, pa ih tjeraju kao da su konji, a ona konjanici, itd. I ozbiljni ratovi su isto što i ovakve dječije igre. Jasno nam je, dakle, da on sve sukobe među ljudima smatra besmislenim, nepotrebnim, pa ih osuđuje i preporučuje da se ratovi ne započinju i ne vode. Ja ne mogu propustiti da ovom prilikom ne navedem neke stavove o ovom našem duhovnom učitelju koje je napisala i uvrstila u svoju knjigu Antologija sufijskih tekstova gospođa Eva de Vitray Meyerovič, pa koristim ovu priliku da svakom islamskom intelektualcu najtoplije preporučim ovu izvanrednu knjigu. Ona u njoj obrađuje i servira doslovne riječi mnogobrojnih islamskih mislilaca sufijskog smjera, a kao što sam već rekao najviše puta navodi i citira upravo Mevlana Dželaluddina Rumija, kuddise sirrhussami hazretleri.
Tako na strani 12. svoga Uvoda u knjigu piše:
“Jedan od najvećih duhovnih učitelja sufizma, Dželaluddin Rumi, taj izuzetni vidovnjak koji je u 13. stoljeću govorio o atomu izrazima koje ne bi osporio ni neki nuklearni fizičar... “
Na strani 260. svoje knjige ona prevodi 3637. stih i nekoliko slijedećih stihova iz četvrte knjige Mesnevije pod naslovom “Etape razvoja”, gdje piše:
“Čovjek je najprije bio u carstvu neogranskih stvari, zatim je otuda prešao u carstvo vegetativnoga, i nije se uopše sjećao predhodnoga svoga stanja. I kada je prešao u animalno stanje, nije se više sjećao svoga stanja biljke: ostala mu je samo sklonost što ju je šutio (osjećao) prema tom stanju, što se naročito izražava u doba proljeća i cvijeća, kao što dječica osjećaju naklonost prema svojoj majci (a i ne znaju što ih to privlači krilu materinskom) ili učenici prema učitelju (dio učenikova uma proizilazi iz sveopćeg uma...), a potom je čovjek ušao u ljudsko stanje; on se uopće ne sjeća svojih prvobitnih duša i on će se ponovo promijeniti iz svoje sadašnje duše.”

U originalu ovaj naslov glasi: Atvâr ve menâzili hilkati âdemî ez ibtida – što doslovno prevedeno znači: Periodi i stupnjevi stvaranja čovjeka od početka. Gospođa Eva je to dobro prevela na francuski: Etape razvoja.

Mevlana je ovakav svoj stav naveo i u svom Divani Šemsi Tibrizi, što je navedeno na istoj strani spomenute knjige Antologija... pa ćemo citirati i to:


Ljestvica bića


“U samom času tvog dolaska u svijet postojanja, pred tebe su postavljene ljestve, kako bi ti bilo omogućeno da se izbaviš. U početku si bio mineral, zatim si postao biljka; a onda postao si životinja: zar bi ti to moglo biti nepoznato? Zatim si stvoren čovjekom, obdarenim spoznajom, razumom, vjerom; pogledaj to tijelo, iz prašine izvučeno: kakvo je samo savršenstvo postiglo! Kad budeš transcendirao ljudsko stanje, postat ćeš anđeo – u to nema sumnje; i za tebe tada Zemlje više neće biti; tvoj stan bit će nebo. Premosti čak i stanje  anđeosko: prodri u taj ocean, da napokon tvoja kap vode postane more.”

Moglo bi se postaviti pitanje: Je li moguće da je Mevlana čitao ono što je otkrio Čarls Darvin svojom teorijom o razvoju vrsta ili je Darvin čitao ovdje navedene Etape razvoja? Mevlana nije mogao čitati Darvina, jer je Darvin živio oko 600 godina poslije Mevlane, pa bi onda prije moglo biti da je Darvin čitao Mevlanu, ali ni to nije uvjerljivo iz jednostavnog razloga, jer ni ove Mevlanine misli nisu bile poznate u sredini u kojoj je radio Darvin. Ali, kakogod bilo da bilo, činjenica je da oni obadvojica ovakvim svojim teorijama potvrđuju ono što je objavio Allah džellešanuhu posredstvom Muhammeda alejhisselama kao svog Poslanika, jer u 11. ajetu sure Es – sâffat piše: Innâ haleknâhum min tînin lâzib – Zaista smo Mi njih (ljude) stvorili od ljepljive zemlje ilovače.
Inače, treba da naglasimo da Mevlana u mnogim svojim stihovima i sastavima izričito navodi pojedine riječi ili dijelom rečenica iz Kur’ana a.š. ili na njih ukazuje smislom, pa se stoga njegova Mesnevija može smatrati jednom posebnom vrstom tefsira, nauke o tumačenju značenja pojedinih kur’anskih tekstova. Isto tako Mevlana mnogo puta navodi i riječi ili postupke Božijeg poslanika Muhammeda alejhisselama i razrađuje ih u svojim stihovima. U arapskoj stilistici ovakvi slučajevi se zovu iktibas, pozajmica iz Kur’ana ili hadisa.
I samo još da čujemo, bar djelomično, šta Mevlana piše u svojim Pismima (Mekjtûbât) po navodu iste autorice na str. 261. njene Antologije:

S onu stranu ove Zemlje


“Bog je stvorio uzrok (esbâb), tako da je, kapi vode sjemena koja nije imala ni sluha, ni uma, ni duha, ni vida, ni kraljevskog, ni ropskog svojstva; ni spoznaje tuge, ni radosti, ni nadmoćnosti, ni podređenosti, On dao utočište u maternici; zatim je tu vodu pretvorio u krv i krv u tijelo i, u materinskoj utrobi gdje nije bilo ni ruku, ni oruđa, On je stvorio otvore za usta, oči i uši, oblikovao je jezik i ždrijelo, i riznicu grudnu u koju je smjestio srce koje je ujedno i kap i svijet i biser i ocean i rob i kralj. I koji to um može shvatiti da nas je On iz toga stanja neznanja i prezira doveo do naše uzdignutosti? I Bog je rekao: “Jesi li vidio, jesi li čuo odakle sam vas doveo i dokle? Sada, još kažem ti da te Ja neću ni ostaviti tu gdje jesi. Odvest ću te s onu stranu ove Zemlje i ovoga neba...”
U nastavku ovog razmišljanja Mevlana kaže: “Tako ćeš i ti (o čovječe) naći izvan ovoga svijeta sličnoga materinskoj utrobi, napustit ćeš ovu zemlju...”

                  Iz ovo bar nekoliko navoda možemo zaključiti kakvom čovjeku, učenjaku, pjesniku, mistiku, večeras treba da proučimo makar po jednu fatihu, jer je on 17. decembra 1273. godine preselio u bolji svijet, preselio na ahiret, u dâri bekâ, u vječnu domovinu.
I o smrti kao preselenju, kao mijenjanju mjesta boravka svakog čovjeka on govori u svojim djelima na mnogo mjesta, pa mislimo da je umjesto da navedemo samo jedan takav njegov stih:

Džân mudžerred gješte ez gavgâji ten –
mî pered bâ peri dil bî pâji ten!

“(Umiranjem) duša postaje oslobođena od kavge, svađe sa svojim tijelom (jer ono stalno nešto traži, želi, žali se i kuka da ga sada boli ovo, sada ono itd.). Naime tada duša odleti u visine ali ne sa (bolesnim i oteklim tjelesnim) nogama, nego na krilima duha (jer
je duša duhovna materija).” Ona se, dakle, vraća onamo odakle je i došla radi privremenog boravka u svom tijelu na ovom svijetu!

             O smislu i značenju ovog stiha neka svaki slušalac razmišlja koliko zna i umije, a meni neka bude dozvoljeno da samo ukažem na zvučnu zanimljivost i ljepotu ovog stiha. Naime u prvom dijelu stiha glasovi dž i g navedeni su pet puta, a ova dva glasa srodna su i bliska po svom zvuku i nastojanju. U drugom dijelu stiha glasovi p i b opet navedeni su pet puta, a i oni su srodni i prskavi približno isto. Ovakvih primjera ima mnogo u Mesneviji.

                Zato ovaj veliki čovjek, veliki vjernik, pobožnjak, veliki sufija, mistik, prvu noć svoga zagrobnog života smatra za noć veselja i radosti, a ne kao noć tuge i žalosti. Zato se ona i zove Š e b i a r û s, jer šeb znači noć, a arus je arapska riječ i znači “mlâdâ”, “mlatka”, istom dovedena snaha, nevjesta, a kada se neko ženi i udaje, onda nema mjesta tugi i žalosti, nego treba da vlada radost i veselje. Naime, po ovom učenju tada se čovjekova duša sastaje sa svojim Voljenim, a već smo rekli da Voljeni za dušu treba da bude Allah, Bog dželle šanuhu. Za Mevlanu je duša glavni elemenat čovjeka i njegovog života na ovom svijetu, a tijelo je samo kafes, krletka, za dušu i kada čovjek umre, duša se oslobađa kafeza, svoga tijela. Mi znamo da se ptica, kada pobjegne iz kafeza, osjeća slobodnom da leti kuda ona želi, tako je i sa dušom, ali zbog ograničenosti vremena mi ne možemo sada o ovome opširnije razgovarati. Ovakav stav Mevlane najbolje se vidi iz njegovog posebnog gazela, pjesmice o smrti, koja se svake večeri šebi arusa izrecituje na tevhidima kakav je i ovaj naš večerašnji, pa ćemo ga i mi pročitati u originalu na perzijskom jeziku i u prepjevu magistra Ešrefa Kovačevića iz Sarajeva. Mislim da treba da kažem još samo to da je njegova Mesnevija prevedena na engleski, njemački, turski, arapski i urdu (indijski, akistanski) jezike.
Kod nas je hadži Fejzullah ef. Hadžibajrić, šejh iz Sarajeva, preveo i izdao prve dvije knjige Mesnevije. Moja malenkost prevela je do sada oko 5.500 stihohova, tj. Prvu i dio Druge knjige, ali je to još u rukopisu. Čuli smo da je Mevlana rekao da ga ne tražimo u turbetu, nego u srcima dobrih ljudi koji su spoznali duboke duhovne istine, pa i njegova djela. Ali, čuli smo da ipak neki ljudi u Engleskoj čitaju Mesnviju, pa onda sjednu u avione i zapnu u Konju i tamo u turbetu Mevlane javno izjave da primaju Islam, jer ih je on svojim kazivanjem ubijedio da to učine, iako nisu rođeni kao muslimi. I spomenuta gospođa Eva je izjavila da ne zna na koji način i kako bi se mogla odužiti Mevlani što joj je otvorio oči i uveo je u Islam, pa se zato trudi da ga što više i što bolje predstavi drugim ljudima.

                Tako, dakle, oni koji nisu rođeni u okrilju Islama! A mi, koji smo kobajagi rođeni iz islamskih porodica, ne znamo ni da je ovaj čovjek postojao i radio i šta je ostavio iza sebe! I ja, Mešić Ahmed Omerov, rođen sam i školovan u okvirima islamskog učenja, ali moram priznati i naglasiti da nakon što sam proučio ovih oko 5.500 stihova Mesnevije drugačije gledam na svijet, na Islam, na svoj život, na život drugih ljudi i njihovo ponašanje itd.
Pa uzmite pouku, o vi koji imate razum!

                Potrebno je da još kažem da je knjiga Antologija sufijskih tekstova štampana i izdata u Biblioteci Religija i mistika Izdavačke kuće “Naprijed” u Zagrebu, u prevodu Mirjane Dobrović, 1988. godine. Knjiga se može nabaviti i u Tuzli. Mevlana Džlaluddin Rumi, kuddise sirruhussami hazretleri, je preporučio da se svako sijelo gdje se bude govorilo o njemu i o Mesneviji završi ovim stihom:
In ne nedžmest ve ne remlest ve ne hâb –
Vahji Hakk, vellâhu ealemu bissavâb!

Ovo (kazivanje Mesnevije) nije gatanje ni vračanje po zvijezdama, (nije dakle horoskop), niti je čaranje i pisanje po pijesku, (koji vjetar lako izbriše), niti je ovo sanjanje u snu.
Ovo je Objava Istinitoga Boga dželle šanuhu Allah najbolje zna šta je pravo i ispravno!

(Nakon što bude izrecitovan Gazel o smrti od Mevlane)

Za dušu Mevlana Dželaluddina Rumija, kuddise sirruhussami hazretleri, lillahil fatiha!
Tuzla, džumadel ula 1410. hidžr. g.
decembar 1989. g.m.


*Utemeljivač Katedre Mesnevije, akademije šebi arus i Nakšibendijske tekije u Tuzli rahmetli šejh h. Ahmed-ef. Mešić održao ovo predavanje o Mevlana Dželaluddinu Rumiju na dan 17.12.1989. u šarenoj džamiji u Tuzli gdje je godinu dana nakon tog održana i prva šebiaruska akademija. Studije o životu i djelu Mevlana Dželaluddina kod nas su napisali i: Abdurahman Adil Čokić ("Novi behar" br. 22; god.1927/28), Mehmed Mujezinović (El-Hidaje, br. 1-2; god. 1943.) i Fejzulah Hadžibajrić (Glasnik VIS -a, br. 1-3; god. 1962.). (Izet Zikjri Pajević)

Tekst preuzet iz knjige
Ahmed Mešić, Muhammed Kjefafi
DŽELALUDDIN RUMI I NJEGOVA MESNEVIJA
II dio koji je napisao dr. M. Kjefafi s arapskog je preveo: Ahmed b.Omer b. el-Hasan b. Mehmed Mešić
Priredio: Dr. Izet-Zikjri Pajević
Recenzenti: Prof. dr. Ćazim Hadžimejlić, Mr. Ašk Gaši
Izdavač: UG Hastahana – tekija Mesudija, Kaćuni i Nakšibendijska tekija “šejh Ahmed Nuruddin” (Katedra Mesnevije), Tuzla
Ljeto 1428/2007

Sufizam
<< 12/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031