beats by dre cheap

Šta je zaista sufizam?

U Poslanikovo vrijeme sufizam je bio realnost bez imena, danas je sufizam ime čija je realnost većini nepoznata.



Muslimanskim narodima su danas, više nego ikada ranije, potrebni alimi koji se iskreno pridržavaju izvornih učenja islama (alimune amilune), da obnove ono što je godinama zanemarivano, alimi koji znaju i hoće razlikovati ispravno od pogrešnog (halal i haram), koji vjeruju u hakk i bore se protiv batila i koji se na tom putu nikoga osim Allaha ne boje. Muslimane danas u svijetu gotovo da nema ko poučiti, a kamoli voditi učenjima njihove vjere i lijepog islamskog ponašanja i edeba. Naprotiv puno je, "alima" koji se samo pretvaraju da nešto znaju, namećući svoja devijantna učenja o islamu svugdje i svakom. Oni bi (barem u Americi) na svakoj konferenciji da drže predavanja i da o islamu govore iz svog iskustva i ograničenog ugla isključivosti, gotovo redovno zaobilazeći put Poslanikovih, a.s., drugova, priznatih imama islama kao i konsenzus muslimanske većine. Kada bi alimi poslušali svoju savjest i kada bi se predano i iskreno vratili islamu, bez utjecaja vlada svojih zemalja koje kontroliraju muslimanske zemlje, kada bi se potpuno posvetili da'wi i iršadu i praksi Poslanikovoj, onda bi se situacija u islamskom svijetu, bez sumnje, radikalno izmjenila.

Ako se ozbiljno zagledamo u povijest, naći ćemo da se islam, zaslugom drugova Božijeg Poslanika, a.s., proširio sa istoka na zapad, pa čak do dalekog istoka i to samo posredstvom da'we i iršada i znalaca i sljedbenika sufizma koji su dosljedno išli putem Poslanikovih, a.s., halifa. Oni su bili istinski znalci istinskog sufizma, učenja koje svoja osnovna načela crpi iz Kur'ana i iz sunneta.

Islamski asketizam (zuhd) se razvio u 1. stoljeću po Hidžri u škole čiji su temeljni tokovi bili određeni učenjima Šerijata. Među značajne učenjake sufijske orjentacije bili su sva četverica mezhebskih imama, zatim imam Buhari, Muslim, Tirmizi, Hasan el Basri, Džunejd, Taberani, Sujuti, Ibn el Dževzi, Nevevi, Gazali i mnogi drugi. Svijet islama se upoznao sa njegovim učenjima zaslugom upravo ovih alima koje su na osnovu njihove predanosti, iskrenosti i pročišćenosti njihovih srca nazvali sufijama.

Ne treba skrivati da su, povremeno, neprijatelji islama zloupotrebljavali sufizam. Oni su, pretvarajući se da su njegovi predstavnici, fabricirali i umetali neke devijantne ideje u cilju rušenja izvornih sufijskih učenja, ne bi li samo muslimane odvratili od njegovog slijeđenja. Istinski sufizam je utemeljen na zuhdu i ihsanu. Veliki imami muslimanskog svijeta, čije su upute slijedili narodi svih muslimanskih zemalja, imali su svoje sufijske mentore (šejhove). Imam Malik i imam Ebu Hanife učili su od Džafera es-Sadika, imam Šafija od Šejbna er-Rifaija, a imam Ibni Hanbel od Bišra el Hafija. Svi sudovi i univerziteti u muslimanskim zemljama i danas slijede škole ove četverice imama. Egipat, Liban, Jordan, Jemen i neke druge, kao i zemlje Dalekog istoka slijede šafijski mezheb. Sudan, MAroko, Tunis, Alžir, Mauritanija, Libija i Somalija slijede malikijsku školu. Arabija, Katar, Kuvajt, Oman i neke druge zemlje pripadaju hanbelijskoj pravnoj školi. Turska, Pakistan, Indija, Šri Lanka i neke zemlje bivšeg Sovjetskog saveza i Balkan u okrilju su hanefijske pravne škole. Većina sudova muslimanskih zemalja izdaje fetve oslanjajući se na ove četiri priznate pravne škole. A svaka od njih priznaje i prihvata tesavvuf. Imam Malik je u pohvalu sufimzmu rekao: "Men tesavvefe fekad tezendeka, ve men tefekkaha ve lem jetedavvef fekad tefesseka, ve men tessavefe ve tefekkaha fekad tehakkak." (Ko god se bavi sufizmom bez fikha (pravo) - heretik je, ko god se bavi fikhom bez sufizma - korumpiran je, a ko se bavi sufizmom i fikhom naći će Istinu i realnost islama).

U davna vremena kada je putovati značilo izlagati se životnim opasnostima, islam se proširio relativno brzo zahvaljujući nesebičnosti i požrtvovanosti putnika koji su prakticirali asketizam (zuhdud-dun'ja). On je jedan od šartova koje je Allah dž.š., postavio pred one koji se odluče baviti ovom plemenitom misijom. Život im je bio u daw'i, a hrana u hljebu i vodi. Takvim načinom života oni su, zahvaljujući blagoslovima islama, stigli i na Zapad i na Daleki istok.

Sufizam je posebno cvjetao u šestom i sedmom stoljeću po hidžri, opet blagodareći naprednom i nesebičnom trudu sufijskih učitelja. Svaka je grupa dobijala ime po svom sufijskom učitelju, kao što i danas, svaki student dobija diplomu od univerziteta na kojem je stekao potreban znanja. Pa, ipak je evidentno da se tradicionalni islam najbolje čuvao i učio u sufijskim redovima. Sličan je slučaj i sa mnogobrojnim univerzitetima - svi oni prenose ista znanja, ali se tehnika i metodologija razlikuju od univerziteta do univerziteta. U prošlosti su studenti bili pod snažnim uticajem lijepe ćudi, prefinjenih manira i primjerenog morala svojih učitelja. Tako su i muslimanski narodi bili, prije svega, iskreni i odani. Međutim, alimi današnjice su suhoparni, jer ih islamu uče profesori nemuslimani na univerzitetima koji nisu islamski. Pametnom je lahko shvatiti kakav je rezultat ovakvog učenja islamu.

Sufijski učitelji su svoje studente učili da samo Allaha, dž.š., obožavaju, da Poslanika, a.s., vole i štuju, da se klone obožavanja idola, da se kaju i oprost od Allaha, dž.š., traže, da slijede sunnet, da svoja srca očiste, da svoj ego od grešaka isprave i da svoje vjerovanje u Božije jedinsvo unaprijede i usavrše. Poučavali su ih kako da budu pošteni, pouzdani i ovjerljivi u svemu što rade, kako da otrpe i kako da bogobojazni budu, da druge vole i da se na Boga u svemu oslanjaju. U cilju postizanja što boljeg uspjeha, svojim su studentima preporučivali Poslanikove, a.s., dove, ali i dove njegovih voljenih ashaba i tabiina. Često su zikir činili, Kur'ana učili i hadis prenosili. A hadise koji podstiču na zikrullah svako, barem je to danas lahko, može pronaći u zbirkama hadisa kod Buharije, Muslima, Taberanija, Ibni Madždže, Ebu Davuda i drugih, pod natuknicom "Zikiri u islamu".

Jedna od osnovnih odlika ovih sufijskih učitelja leži u činjenici da su redovno izbjegavali pa su se čak i vatreno suprostavljali zauzimanju položaja koji bi im donosili slavu, novac i materijalna uživanja. Radije su pribjegavali skromnosti i zuhdu, oslanjajući se u svemu na Allaha, dž.š, i sjećajući se svakodnevno Kur'anskog ajeta: "I džine i ljude stvorio sam samo radi obožavanja." Zahvaljujući svojoj skromnosti i zuhdu, nije im teško bilo privoljeti bogate da grade džamije, tekije, hanove i hanikahe gdje su se besplatno obezbjeđivali hrana i smještaj. Tako se poruka islama brzo, pravilnom upotrebom hankaha i džamija, prenosila iz zemlje u zemlju. Ta mjesta, u kojima su siromašni mogli jesti i spavati, a beskućnici naći utočište, predstavljala su lijek srcima siromašnih kao i vezu između bogatih i siromašnih, Arapa i ne Arapa, bijelaca i crnaca, obrazovanih i nobrazovanih.

Povijest nas uči da su se sufije hrabro borili na Allahovo, dž.š., putu (džihad) i da su pronalazili put do ljudskih srca i u najudaljenijima mjestima, samo da u islam uvedu što više Allahovih robova. Činili su to uspješno - izljevom ljubavi, ljubaznosti, poniznosti i samilosti, pristupajući svakom bez imalo predrasuda u odnosu na rasu, dob i spol. Na svakog su gledali kao sebi ravnim i jednakim, često i boljim, a posebno na žene. Zato su im i povjerili značajnu ulogu u podizanju društva i zajednice. Sufije bijahu kao zvijezde na nebu. Podsticali su na džihad fi sebilillah, borbu na Allahovom, dž.š., putu, širenju islama, pomaganje siromašnih i beskućnika, kako u svojim komšilucima tako i u najudaljenijim krajevima zemlje. Na krilima svoga imana stigli su i u Aziju, Indiju, Pakistan, Taškent, Buharu, Čečeniju, Dagistan, Kinu, Maleziju, Indoneziju, a u Evropi u zemljama Balkana uklkjučujući i Bosnu i Hercegovinu. Kao dio ummeta treba da, bez diskriminiranja, poštujemo i priznajemo sve škole koje su se razvile u okrilju islama, ali isto tako ne treba dopustiti da nas iko zbunjuje i nameće svoje nove-strane ideje, jer mi u Bosni već 537. godina slijedimo vjerovanja i učenja ogromen većine muslimana svijeta. A u ta učenja spada i sufizam. Islam je tolerancija. Islam je ljubav. Islam je mir. Islam je poniznost. Islam je savršenstvo. Islam je zuhd. Islam je ihsan. Islam znači razvijanje odnosa. Islam znači obitelj. Islam je sestrinstvo i bratstvo. Islam znači jednakost. Islam je jedno tijelo. Islam je znanje. Islam je duhovnost. Islm sadrži i vanjsko i unutrašnje znanje. Islam je sufizam. Sufizam je islam. Konačno, islam je svjetlo koje nam je Allah, dž.š., poslao preko posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s., istinskog simbola ljubavi, simbola i vanjskog i unutrašnjeg znanja, simbol samilosti za sva ljudska bića. On je naš putokaz Bogu, dž.š. On je naš zauzimač...

Da bismo ohrabrili svoju braću, koji nisu podlegli antisufijskoj propagandi, kao informaciju navodimo imena samo jednog broja modernih naučnika koji slijede sufijske škole i četiri mezheba, a koji predstavljaju većinu muslimana širom islamskog svijeta: muftija Egipta, predsjednik Udruženja ilmije Maroka, ministar vjere Kuvajta, muftija Sudana, predsjednik Udruženja islamskih naučnika Pakistana, predsjednik Udruženja pisaca Saudijske Arabije, predsjednik Islamske lige Mauritanije, ministar za vjerska pitanja Egipta, predsjednik Islamske lige Indonezije, muftija Sirije, muftija Libana, jedan o najvećih i najutjecajnijih muslimanskih mislilaca današnjise Seyyid Hossein Nasr i mnogi drugi širom arapskog i islamskog svijeta!

Ve minellahittevfik bi hurmetil-fatihah!

Kelamu'l Šifa' , 1436./2014., broj. 40/41
Senad Agić


Sufizam
http://sufizam.blogger.ba
10/09/2015 16:11